Rukopis

10.07.2021

Ne ostajte ovdje

Autor: Esma Sarić

„Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba, Neće vas grijat kô što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba. Gdje svoga nema i gdje brata nije.“ govorio je Aleksa Šantić tada u Mostaru, Bošnjacima koji su masovno odlazili u Tursku, zbog dolaska Austrougarske. Prođe od tad više od sto ljeta, a njegove riječi ostaju da ih uče djeca u čitankama, za ocjenu, ne za druge, ne za mase.

Moje misli su u tim čitankama ostajale dok sam kroz hodnike škole nosila dnevnik sa našim imenima, gdje smo po posljedni put činili cjelinu, učeći zajedno pjesme, pišući zadaće, testove, brisali table… Moj razrede, razletili smo se ko laste na sve krajeve svijeta, te i od tog velikog školskog dnevnika, danas spadošmo na par imena na kutijici šibica. Toliko nas je i ostalo ovdje. Ali ne, ja ne vjerujem da mogu nekoga da zadržim da ostane ovdje, kada više ni sama ne vjerujem u razloge zbog kojih sam tu, bar ne one u koje je pjesnik vjerovao.

Sunce tuđeg neba vas možda neće toplije grijati, ali od samog sunca se neće ni živjeti. Komadi hljeba će vas čekati i mrvice koje ste zaradili u drugim zemljama, će biti vaše, i bit će pravedne. Ne, ne ostajte ovdje. Jedna od najvažnijih lekcija koje će te naučiti u životu je da ljubav ne mjenja svijet. Ne morate mi vjerovati, jer to nije lekcija koja se u čitankama nalazi, ona je praktična lekcija, praćena bolom kao nuspojavom. Ljubav, ma koliko jaka vaša ljubav bila, neće promijeniti osobu koju volite, neće promijeniti prijatelje, ni državu…ako ostane samo vaša ljubav. Za sve promjene koje očekujete, treba da postoji i uzvraćanje ljubavi, poštovanja… I jako mi je žao što ćete to saznati tek kasnije, ako već niste.

Do sada sam ispratila preko desetak, jer više i ne brojim, osoba koje su mi bile bliske u životu u bolji život vani. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da ih nagovorim da ostanu, jer sam već toliko puta shvatila da moja ljubav nije dovoljna, te da i samo ljubav nije njima dovoljna. Svi su oni ovu zemlju voljeli, te su i sa istim žarom recitovali kao djeca pjesmu sa uvoda, ali ovo nije nebo naklonjeno snovima, te ono pronađe način da vas natjera da ga volite iz inata, ili iz daleka.

Ne ostajte ovdje. Borite se za svoje snove tamo gdje se snovi cijene, ostanite da podsjećate kako osmjesi na slikama sa društvenih mreža nisu lažni, kako su bajkovite zemlje Balkana kada ih posmatraju sretni ljudi, a naši ljudi, jer će tek onda da vidite ljepotu, kad ne morate da se borite, da samo statirate u njoj.

Ne ostajte ovdje, ali kad dođete, a doći ćete, ne bacajte nam novčanice, nove mobitele, karijere i planove, ne bacajte nam materijalne stvari, ne gradite od sebe toteme kojima se divimo, to se ne radi tako. Ljubav mene koja ostaje je patološka, ja volim nekoga ko mene ne, te i dalje držim, poput mnogih svoj broj lutrije, vjerujući da će baš ta sreća koju mi prezentujete da i pod ovim nebom se ukaže. Nama koji imamo vjeru u neko bolje sutra, ne gasite nam tako divno naše juče. Ljudi ne žive od sunca, komada kruha, te nisam ni sigurna više od čega žive na ovim prostorima, ali umiru od nedostatka lijepih sjećanja.

Ne ostajte, ali ostavite. Nijedna suza koju vaša stopala preko kućnog praga odnose, neće biti u osmjesima koji će vaši uspjesi donijeti. Samo ostavite, tek toliko ljubavi, da kada čujemo vaše ime, da znamo, da i komad ovog neba, red iz školskog dnevnika, pocijepana dvolisnica za vas iz naše sveske, na nekoj tuđoj zemlji uspjeva.  

Naslovna fotografija: Pexels