Rukopis

03.07.2021

Kultura ćutanja nije moja kultura

Autor: Anđela Micić

Upozorenje da bi iznošenje mišljenja, uvjerenja i uopšte, razmišljanje svojom glavom, moglo završiti loše, rezultiralo je stvaranjem jedne nove kulture – kulture ćutanja.

Kad je tačno sve počelo, ne mogu da preciziram. Ali se sjećam da su meni i djeci iz komšiluka, odrasli znali reći da nije lijepo kada pokažemo negativan stav prema nečemu, za šta su oni imali riječi hvale. Iako smo, i kao djeca, jednako vrijedni prava na mišljenje. Iako su nam time, nesvjesno, a vjerujem i nenamjerno, ubijali osjećaj za izgradnju ličnog stava. Danas će to nazvati karakterom.

Ili ga imaš ili ne, stav je nekolicine. Ja nisam na oštrim granicama nijednog stava. Vjerujem da, i kada nisi od onih koji bez problema kažu šta misle, možeš prestati da njeguješ kulturu ćutanja.

Ne zato što je danas moderno da za sve, svuda i uvijek imaš šta reći, već da ne bi upadao u zamke onih koji će, uvijek vjerujući da imaju šta da kažu, i još važnije, da su u pravu, na tvoj put stavljati prepreke. Tebi će se činiti da su tu sa razlogom. Nisu. Tu su kao brana od tvog stava, zdravog i ovom društvu potrebnog stava. Kultura ćutanja nije tvoja kultura. Samo si greškom prihvatio njena načela. Uostalom, kako može biti tvoja, kultura koja ne dozvoljava da budeš svoj?

Svoj nisi kada prećutiš ružnu riječ, uvredu i nepravdu, samo zato što je naspram tebe neko “moćniji”. Školski primjer onoga što zovemo zakon jačeg. Da bi shvatio problematiku prethodne rečenice, posebno obrati pažnju na onu koja slijedi.

Nije problem nastao u trenutku kad ti se svezao jezik jer ne možeš da se suprostaviš autoritetu. Nastao je još onda kada su nam stariji govorili da nije lijepo suprostavljati se, i da je mnogo ljepše prećutati. Onda je nekako prirodno da ćeš prećutati. Nemoj, nauči da ne prećutiš. Ko god stajao naspram tebe.

Svoj nisi kada ćutiš na želje roditelja, okoline, partnera, kada im ne kažeš da se njihove i tvoje potrebe ne slažu, jer ti je draže da oni budu srećni, a i nije tako teško klimnuti glavom, u znak odobravanja. Teško postane kada želje treba ispuniti. Samo oni koji su ispunjavali tuđe želje na uštrb svojih, znaju koliko je teško. A ne mora biti tako. Dovoljno je da umjesto kulture ćutanja, počneš da koristiš svoje pravo na misao, riječ, na neodobravanje.

Svoj nisi kada ćutiš vjerujući da će ti sve što si ikada prećutao, jednom donjeti dobro. Koliko sam samo puta slušala o tome. Toliko da se pretvorilo u urbanu legendu. Nikome ništa ćutanje nije donjelo. Osim što ih je pretvorilo u bezlične figure koje se pomjeraju po tačno utvrđenim pravilima. Ako skrenu sa svoje (zadate) rute, ispadaju iz igre. Nešto kao “Ne ljuti se, čovječe”. Samo što bi se u ovom slučaju igra zvala “Ćuti, čovječe”. Ta igra je život. Svi smo na nekom polju, šahovskom, minskom, polju od leda kom malo treba da pukne.

Jedina je razlika u tome što ovi koji ćute misle da su sigurni, i da, dok god ćute, led neće pući. A ne znaju da svakom prećutanom rječju, led postaje tanji. 

Naslovna fotografija: Pexels