Rukopis

12.06.2021

Ljubav je čarolija koja se duboko uvukla u srce čovjeka

Autor: Farah Garčević

,,Ljubav! Ta riječ mi zvuči tako čudesno, da mislim, sve što izvire iz ljubavi mora biti tako čudesno.''

(Dante Aligijeri/Dante Alighieri)

Putevi ljubavi koji vode u svačije srce isprepleteni su nizom trenutaka. Svaki trenutak je neponovljiv i dragocjen, stoga nas je svaki naučio nečemu. Nekoga da je ljubav najljepše osjećanje koje čovjek može posjedovati, a nekoga surovosti i okrutnosti ovoga života. Ipak, sve je to život. On nas svakodnevno uči da kada se sapletemo i padnemo, ustajemo i bivamo sve jači i borbeniji nego što smo bili. Ljubav je traganje za samim sobom.


Ona nas testira, ali nam daje i motivaciju da budemo bolje osobe, osobe koje pojave oko sebe počinju da gledaju na najpozitivniji način, jer njihova srca vide samo dobro. Eminentan djelić ljubavi je u tome što pomjera granice, pretvarajući nemoguće u moguće. Mnogi ljudi zaboravljaju da ljubav jeste ludost, ali to ne znači da mi trebamo sebe, svoj karakter i stavove potlačiti zbog voljene osobe. Mi moramo da nastavimo da radimo na sebi, na svojim uspjesima, na gradnji svoje budućnosti, ali uz voljenu osobu. Ako je ona prava osoba, ona će nas u potpunosti prihvatiti onakvim kakvim jesmo, ne trudeći se promijeniti nas. Ona će nas upotpunjavati.

Egzaltaciju u ljubavi, savjesnim umom trebamo kontrolisati. Život se ponekad doima konfuzno ili pak lucidno, stoga potrebno je vrijeme da se određeni segmenti života razbistre. Noću gledati Zvijezde, posmatrati zalazak Sunca, ubrati cvijet, slušati omiljenu pjesmu, su trenuci koji nemaju cijenu. Ljubav, čudo koje ne može stati u samo jednu riječ. Ne može se opisati. Ona se osjeća dahom, jutarnjom kafom, mirisom, smirajem,...ona je neopipljiva, tajanstvena. Vino zaljubljenika.

Danas, iako je 21. vijek, vijek kada ljudi imaju ogromnu mogućnost napredovanja u svom znanju, pogledu na život, nailazimo na površne ljude koji svojom nesposobnošću da izjave ljubav uništavaju njenu čaroliju. Strastvenog čitaoca, koji je čitajući mnoga djela imao mogućnost u svojoj glavi zamišljati tu čaroliju koja je opisana najljepšim riječima, ne mogu zavarati početnički metaforički pokušaji izjava ljubavi od strane ljudi koji ne rade na gradnji sopstvenog života i širenja svojih vidika. Baš tim površnim ljudima, ljubav se svodi samo na jedno presušeno „volim te“. Ljudi svakodnevno zaboravljaju da vole i uživaju u ljubavi, pa možda čak i čine neke ludosti zbog nje, zbog nametnutog, poput najbržeg vrtloga, života. Najviše se trebamo čuvati onih neizgovorenih, najtajnovitijih ljubavi, jer dok one venu u tami, ledom će nam okovati srce u santu leda. Ljubav nam može pružati čaroliju poput bonace, ako shvatimo njenu suštinu.
Razgovarajući sa tetkom jednom prilikom ona mi je rekla: „Ljubav nikada ne umire i da nas, kada odemo tamo negdje čeka ljubav koju smo pružali drugima dok smo bili živi.“ Duboko vjerujem da volimo samo jednom. Samo što ponekad, koga mislimo da volimo nije naša srodna duša. Ponekad, kada izgubimo nekoga koga smo mnogo voljeli, pomislimo da život nema smisla i slijepo slijedimo svoje srce koje se prepustilo očaju. Često se ispostavi da je, uprkos toj patnji, naša srodna duša i dalje tu negdje.

Život može da nam pruži drugu priliku, i to čak možda neuporedivo bolju od prethodne. Ponekad se ipak dogodi da je onaj koga smo izgubili bio naša srodna duša i onda do kraja života pokušavamo, da nastavimo dalje, da preživimo. Pretvaramo se da nam nečije društvo, prijateljstvo, obaveze, šta god, mogu zamijeniti ljubav našeg života. To uglavnom ne uspijeva. Nerijetko, kada se nalazim u gomili ljudi, pitam se koliko njih pati zbog izgubljene ljubavi, koliko ih se kaje zbog stvari koje nisu uradili, jer su im ponos i ego bili ispred svega, da li su u patnji ogorčeni ili je prihvataju, te uzimaju život u svoje ruke i nastavljaju živjeti dalje. Vraćajući se u trenutke bola, ne možemo koračati stopama hrabrih.

Time, trujemo snove onih koji sanjaju. Flegmatične osobe, koje su od davnine zarobljene u sopstvenoj tmini, mogu govoriti da je ljubav fiktivna, sve dok ne bude kucnuo čas do pada maski tame. Sudbina stvara simfoniju života dok mi manje ili više igramo kako ona svira, a da toga uopće možda nismo ni svjesni. Svi mi, imamo izbor u životu. Mnoga vrata su ostala neotvorena, jer možda ipak nismo imali dovoljno hrabrosti prihvatiti istinu i sami sebi priznati čaroliju koja je obuzela naš um i srce, te pokucati na vrata ljubavi i suočiti se sa njom. Ljubav je čarolija koja se duboko uvukla u srce čovjeka, te mu ne dozvoljava da živi bez nje. 


Foto:Unsplash