Rukopis

05.06.2021

Peron 2: polasci

Autor: Anđela Micić

Ne volim krajeve.

Odlaske. Završetke. Odjavne špice filmova. Posljednji čin predstave. Posljednju stranicu knjige.

Ne volim krajeve.

A uostalom, sumnjam da ih iko voli.

Samo, postoji razlika između krajeva. Neki su posebni teški. Neke ne bi željeli da smo doživjeli. Za neke se nismo nadali da će se desiti. Tako je, u mom slučaju, sa ovim tvojim. Nikada nisam mislila da ćeš da odeš.

U mojim si prvim sjećanjima. U mojim prvim srećama. U tugama te nije bilo. Do sad.

Ne volim odlaske. Zato je ovaj tvoj posebno težak.

Ako bih morala da odgovorim na pitanje šta me u životu najviše plaši, odgovor bi bio – gubitak.

Ne volim odlaske. Često je odlazak jednak gubitku. Kao sad, u ovom slučaju. Ja sam izgubila tebe. Ako gubitak uporedim sa nečim, čini se da je sličan gubitku zraka. A gubitak zraka, ako potraje, zna biti opasan po život.

Zato je potrebno da shvatim tvoj odlazak. Ili još bolje, da ga prihvatim. Mada sam se trudila, nikad neću moći da te shvatim, a možda i ne želim. I to je moje pravo.

Imam pravo da se ljutim i da budem tužna, da ti oprostim ili da izmislim razloge umjesto tebe.

Imam pravo.

Ono na šta nemam pravo je da te pustim da odeš prije nego što ti se zahvalim.

Nisam ti dovoljno zahvalila. Vjerovatno nikad i neću moći. Ali nadam se da i odlazeći znaš da u mom srcu postoji tvoja soba. Sve rijeđe u nju ulazim, jer me na vratima dočekaju sjećanja, a onda emocije podivljaju, i nemam snage da se sa njima borim. A možda i ne želim. I imam pravo i na to. A znaš, ne bih da te pustim, iako već dugo nisi tu. Oo, kako ne bih da te pustim! Zašto si uopšte otišla?!

Ipak ne bih o razlozima. Neće mi se svidjeti ono što bi mogla reći. Preskočićemo ovaj dio kraja. Ali prije nego što te konačno pustim, dozvoli još par riječi.

Dugujem ti hvala. Za one zagrljaje koji su mi trebali više od lijeka. Za ruke koje su popravljale stvari odveć propale. Za riječi koje su ulivale nadu, jače od molitve. Za to što sam u beznađu, u tebi našla utočište. Za osmijeh usred suza, snagu usred slabosti. Za sate razgovora, za savjete koji mi i danas zatrebaju, ali znam da ako pozovem, neće se javiti ona ista osoba. A ne bih da stranca pitam za savjet.

Izvini ako ovo nekad pročitaš i ako te riječ “stranac” uvrijedi.

Ali mi sada jesmo stranci. Tiho, gotovo neprimjetno, srušile smo most prijateljstva i izgradile zid ravnodušnosti. Da smo makar jedna drugoj svašta rekle, da u ljutnji završimo. Ljutnja je lakša od ćutanja. Ćutanje je tupi nož koji te ipak posječe. I rana boli jače nego li od onog oštrog.

Zid. Sad jedino vidim zid.

Otišla si.

Da mogu tačno da odredim trenutak u kom si odlučila da odeš, pokušala bih da te spriječim. Ali bojim se da ne bi vrijedilo.

Samo da pitam, kome će zajednička sreća, a kome tuga?

Lako je podijeliti sreću, šta ako ti zatražim da podijelimo tugu? Lako je biti onaj koji dočekuje, probaj da obuješ cipele onog koji ispraća. Shvatićeš težinu odlazaka.

Ustvari, ne moraš da odgovoriš. Nema veze.

Hvala što sam te poznavala. Izvini što sam te izgubila. A možda si svojevoljno otišla?

Kako god, desio se kraj. Odjavila se jedna sreća sa adrese, tuga je upravo platila prvu kiriju.

Liči li ti ovo na odjavnu špicu filmova?

Uvijek me podsjećala na one životne krajeve, zato je nikad nisam voljela. Možeš zamisliti koliko tek ne volim ovaj tvoj, stvarni odlazak.

Želim ti povoljan vjetar i da životu budeš mezimica.


Foto: Pexels – Marcos Araujo