Naše preporuke

Frank Capra, 1946
Its a Wonderful Life
Frank Capra, 1946
Its a Wonderful Life

21. decembra 1946. godine, Frank Capra i James Stewart održali su svetsku premijeru za film "Its a Wonderful Life"u Njujorku, u Globe teatru. Film, koji je sada praznični klasik i televizijski spektakl, nominovan je za pet Oscara na 19. dodjeli nagrada Akademije.

Glavni junak filma, Džordž Beili (Džejms Stuard), poslovni je čovjek na rubu samoubojstva na sam Božić. Džordža su pritisli brojni problemi, a kap koja je prelila čašu bila je gubitak značajne svote novca, 8.000 dolara, koje je zabunom ispustio. Tada se pojavljuje njegov anđeo čuvar Klerens (Henri Travers), koji ga želi odgovoriti od čina, pokazujući mu kako bi njegov grad, porodica i poznanici izgledali da se nikad nije rodio. Više od sedamdeset godina poslije, božićni filmovi se trude pokazati iste vrijednosti, ali ne uspjevaju.

Film „Wonderful life“ u svom narativu ne sadrži samo scene puke radosti, zbog praznika, kao većina današnjih prazničnih filmova. Da, vrijeme dešavanja radnje se događa na veliki praznik, ali cilj je pokazati vrijednost pojedinca u njegovoj zajednici, što nije samo ključno za ovaj naslov, to je recept za mnoge uspješne filmove. Moderna kinematografija se zasniva na željama jedinke, te kako mi, možemo da utičemo na svoju okolinu, koliko smo značajni za nju. Pa, kako to da nismo uspjeli prenijeti ovu poruku u božićnim filmovima?

Odgovor je jednostavan. Fokus umjetnosti je da religija prisutna u zajednici može da ispravi negativne osobine u stereotipičnim „zlim“ likovima, primjeri su film „Grinč“ i „Božična priča“, ali zanemaruje se običan čovjek, koji je po prirodi ispunjen vlastitim negativnim emocijama. U vremenu kada među mladima vlada porast depresije, ansioznosti, kada mnogi sumnjaju u sebe, tema filma „Wondeful life“ nikad nije bila značajnija, jer je njen fokus upravo na običnom čovjeku, ispunjenom strahom, tugom, svakodnevnim problemima zbog kojih misli da je njegov život bezvrijedan. Na kraju, film nam pokazuje da dok god imamo makar i jednog prijatelja, mi posjedujemo značaj u njegovom životu, te mu i dajemo vrijednost. Za vrijeme praznika trebamo se sjetiti da bez obzira na skupe poklone, onaj najveći koji možemo dati je ljubav.

Esma Sarić, studentkinja režije - Fakultet dramskih umjetnosti, Cetinje 

San Hoo Yeon, 2006
Voz za Busan
San Hoo Yeon, 2006
Voz za Busan

Film o zombijima koji je doživio svoju premijeru 2016. godine na čuvenom Kanskom festivalu i zaradio nevjerovatnih 93 miliona dolara. Iskreno, filmovi o zombijima su tu već duže vremena, u početku su služili kao kritičari društvenih podjela, da bi u moderno vrijeme postali koljevka svih horor klišea. Ali, reditelj San Hoo Yeon ipak nije odustao od tog žanra, te ga je odlučio transformisati u unikatno djelo sedme umjetnosti. Horor triler sa zombijima u centru narativa krije emotivnu priču, o odnosu oca i kćerke. Kada ste zadnji put na filmskom ekranu pogledali ovaj odnos? On je upravo snaga ovog djela, nešto po čemu je ovaj film drugačiji od bilo kojeg zombi filma.

Da, postoji virus. I da, ljudi masovno bježe od njega. Sve se dešava u vozu, na stanicama, a glavno odredište je grad Busan, koji je osiguran vojskom. Glavni likovi su otac i kćerka, ali se susreću sa ostalim putnicima u vozu. Ni u jednom trenutku ovaj film ne manjka akcije napumpane emocijama, žrtvovanjem, borbi za opstanak ili jednostavnim odustajanjem. Svi likovi su maestralno izgrađeni, što je rijetkost u modernoj kinematografiji, a pokazuje nam koliko je bitno da imamo sporedne likove koji se ponašaju poput normalnih ljudi. Ovo nije film o herojima, ovo je film o društvu u zamci. Kompozicija kadrova je simetrična, a kamera ulazi u krupne planove, oslikavajući emocionalnu napetost. Ne postoje kaskaderi, tako da su sekvence borbe zaista i realne. Film nas drži na ivici sjedišta i zbog rizika da glavni likovi ne uspiju, jer u pitanju su tek obični ljudi, koji se zaista tako i ponašaju.

I ovo je film gdje je kraj emotivan, pojedinici bi se i rasplakali. I kada ga budete pogledali, preporučit ćete ga drugima riječima: Zombi film, ali nikad ovo nisi vidio. I na kraju, pokazuje nam zašto je važno ne odustati od priče samo zato što je ona sto puta već ispričana. Svi je mi pričamo na svoj način.

Esma Sarić, studentkinja režije - Fakultet dramskih umjetnosti, Cetinje 

Eric Toledano (2011)
The Intouchables
Eric Toledano (2011)
The Intouchables

Inspirisan istinitim događajima, „The Intouchables“(2011) je za dvije sedmice od premijere postao najuspješniji film u Francuskoj. Tema filma je prijateljstvo između kvadriplegičara i bivšeg kriminalca, sam narativ filma zvuči kao kliše. Dris, sitni lopov, se prijavljuje na konkurs za posao, samo da bi dobio potpis da je „pokušao“, kako bi kasnije imao pravo da aplicira za socijalnu pomoć. Spletom okolnosti, razgovor za posao odlazi u neplaniranom smjeru i bogati kvadrplegičar se odlučuje da sitnog kriminalca primi probno na mjesec dana kao njegovog ličnog staratelja.

Dris, sitni kriminalac, u bogataškoj kući, bi mnogim režiserima ponudio bogatu lepezu skečeva, međutim Toledano se odlučuje za naturalistički prikaz lika, koji daje svoj šarm čitavoj situaciji. Niti jedna sekvenca u filmu nije isforsirana i prenaglašena tako da kroz čitavo trajanje mi film doživljavamo kao prirodnim sa stvarnim ljudima i realnim situacijama. Kadrovi su kvalitetni, scenografija nije oštro prisutna u kompoziciji, kamera je statična, a gluma glavnog dua je spektakularna. Hemija između glumaca Omara Si (Dris) i Francisa Kluze (Filip) zrači na ekranu, tako da je teško provjerovati da ova dva čovjeka nisu najbolji prijatelji i u stvarnom životu.

Intouchables je jedna izuzetno dirljiva i lijepa priča o neobičnom prijateljstvu koju bi svakako trebalo pogledati.

Esma Sarić, studentkinja režije - Fakultet dramskih umjetnosti, Cetinje

Robert Egers, 2019.
Svjetionik
Robert Egers, 2019.
Svjetionik

Debitanski film reditelja Roberta Eggersa, „Vještica“ (2015) je na svjetsku scenu vratio horor film s fokusom na atmosferu, a njegovo najnovije djelo „Svjetionik“ (2019) je dokazao da je u pitanju reditelj koji vješto koristi filmski jezik u službi navedenog žanra. 

Osvježenje je vidjeti Roberta Patissona kako izlazi iz sfere tinejđerskih simpatija u ozbiljnu ulogu, ispunjenu unutrašnjim sukobima, te ekspresijama koje su dostojne teatarske predstave. Williem Dafoe, u ulozi Tomasa, otvara Pandorinu kutiju, lika koji je zatočen u svijetu nostalgije, koja polako ključa, do mjere glavnog sukoba, otkrivajući mračne tajne. Svakako da je u pitanju jedno veliko ime kinematografije, te da je izazov pronaći savršen balans u dijalozima i neverbalnim radnjama, ali reditelj prihvata taj rizik, te nam prenosi jedno osjećanje koje je netipično za filmove dvadeset i prvog stoljeća.

Lighthouse je film koji potvrđuje da horor žanr spada u fleksibilne strukture filmova. Atmosferom, zvukom, koloritom i rediteljskim postupcima on daje bogastvo turobnih emocija, sa kojima se ljudi svakodnevno suočavaju, a imaju veću snagu od samog straha. Ipak, biti zatočen sa osobom sa kojom ne želite da živite, predstavlja pravi horor.    

Esma Sarić, Fakultet dramskih umjetnosti