Naše preporuke

Emil Zola, 1885.
Žerminal
Emil Zola, 1885.
Žerminal

Roman Žerminal, francuskog romanopisca Emila Zole predstavlja jedan od najviših umjetničkih izraza u dobu naturalizma. Ovim romanom u čijem naslovu čitamo značenje buđenja života Zola zadire u srž industijskog proleterijata i na njemu svojstven način opisuje kako se društvena snaga (režim, sistem) egzekutorski ponaša prema čovjeku.

Vođen konvencijama epohe naturalizma, a u duhu sa nadolazećim socijalističkim idejama, Zola prikazuje sukob između radničkog interesa i ogromnog kapitala kojim raspolaže buržoazija.

U romanu, glavni junak nije predstavljen kao individua već kao masa rudara koja ima ogromnu rušilačku snagu i epsku veličinu.Vjerodostojno je dat opis života likova, opis njihove zle sreće kao i opis njihovih stradanja. Slikama štrajka i borbe protiv vlastodržaca, opisima teškog života kao i motivima genetske predodređenosti  Zola kreira svijet u kojemu se svaki čitalac može pronaći.

 

Miloš Milačić, student IV godine Fakulteta za crnogorski jezik i književnost

Franc Kafka, 1915.
Metamorfoza
Franc Kafka, 1915.
Metamorfoza

Ako biste se zapitali da li zaista prihvatate drugačije da li biste sebe predstavili kao bubu? Kafka se u ovom djelu kao I uvijek apsurdom uvlači u najskrivenije djelove našeg ega I uma. Nakon proživljavanja ove fantastične metafore doživjećete katarzu u svakom smislu te riječi.


Nataša Milić, Filološki fakultet 


 

Borislav Pekić, 1977.
Kako upokojiti vampira
Borislav Pekić, 1977.
Kako upokojiti vampira

Djelo je prvobitno, kako saznajemo iz Pekićevog pisma upućenog Danilu Kišu, kojem je i posvećeno, nosilo naziv „Smrt i preobražaj Adama Tripkovića“. Adamu je onda pošlo za rukom da doživi metamorfozu – u vampira. Obezličena rečenična tvorevina sadržana u naslovu djela, pored primarnog konteksta koji podrazumijeva Konradovu povampirenu prošlost i njegov boj sa istom, može se tumačiti i kao univerzalno pitanje, s obzirom na ponuđeni odgovor „islijeđenog“ Rutkovskog na samom kraju njegovog posljednjeg pisma. Tako nas naslov svojom konstrukcijom logički upućuje na instrukcije koje će kao traktat biti iznesene u „oproštajnom“ pismu napokon svog, a ne našeg, Konrada Rutkovskog. Ta konačna smjernica koju Pekić daje, a koja je sadržana u sintagmi „razorenje prošlosti i uništenje njenog čeda – istorije“, samo je jedan od idejnih aspekata ove intrigantne sotije.


Milica Mušikić, Fakultet za Crnogorski jezik i književnost 

Andrej Nikolaidis, 2016.
Mađarska rečenica
Andrej Nikolaidis, 2016.
Mađarska rečenica

U jednoj jedinoj rečenici na devedeset strana(po uzoru na kult duge mađarske rečenice), pred vama je potresna priča o izbjeglištvu i otuđenosti od domovine  sa jedne i samoubistvu, usamljenosti i otuđenosti od sebe samog sa druge strane. Sve to kroz unutrašnji monolog lika koji putuje vozom na relaciji Beč-Budimpešta.

Ovaj roman-rečenica kao da sam sebe pripovijeda i ne želi da stane, ili ne jednostavno ne može da stavi tačku dok iz njega ne izađe sav užas sa kojim se čitajući djelo morate suočiti. Na momente nalikuje toku svijesti, no ipak, konstantno se vraćajući na ista čvorišta gradi čvrstu romanesknu strukturu. Pripovjedač konstantno gravitira na margini između njegovog prijatelja Joea i Valtera Benjamina, između voza u kojem se on nalazi i voza u Štrpcima u kojem je nestao Joeov otac (voz koji je zbilja nestao 1993. godine i koji je crnogorska javnost apsolutno zaboravila).

Sve dobre priče su u najmanju ruku dvosmislene i blagoslovene nedostatkom dokaza, kaže Joe, priśeća se pripovjedač u jednom dijelu rečenice. U pitanju je roman sjajnog poetičko-filozofskog koncepta u kojem su tok misli i njeno prozno uobličenje iskorištene kao metafora za život.

 Andrija Radović, student Fakulteta za crnogorski jezik i književnost