Poezija

15.06.2020

Njen Lik

Autor: Amra Tahirović

Sjećanja blijede kao valovi o hrid razbijeni,

gube se u dubinama plavim i tonu do dna,

gledam bistru vodu, a svuda obrisi njeni,

i molim da sve je dio ružnog sna.

 

Nestaju suze poput sunca u sumrak,

nečujno, polako s morem se stapaju,

tješeći se valu govorim kroz zrak

da još vidim nadu u nebeskom sjaju.

 

Svuda lik njen u cinoberu, ko od krvi vajan.

Sanjam li ili je duša u očaju nesvjesno?

Zvjezdanim prahom posut lik, a nimalo sjajan;

vrisnula bih, grizem usne, divlje, bijesno.

 

Gledam bistru vodu, a stranac pogled mi uzvraća,

ćutim i prezirem i sa lica otirem kapi znoja,

što duže sam tako nepomična, noć biva sve kraća,

i polako blijedi lika njenog boja.


Sanjive zvijezde se povlače u svoja skloništa,

mjesec se umoran skriva i prozračnu oblači odoru.

Još uvijek sam tu i, otupjela, ne osjećam ništa,

tu, pred Posejdonovim domom dočekaću zoru.

 

Muči me lik njen, da li je privid ili je utvara,

razum se muti baš kao voda krvlju obojena,

pa buknu plamen iz davno dogorjelog žara;

more ukrašavam bojom što curi mi iz vena.

 

Smežurana koža, otekle oči i opala kosa,

laka sam i prozirna kao morska pjena;

na morskome žalu stojim naga, bosa

i shvatam da ja sam ona mrtva žena.

 

Utvara sam i sjena, krvavi sam lik,

pomutila vodu krvlju rasječenih vena,

ugašena zvijezda, neostvareni pjesnik;

nije ružan san, ta mrtva sam žena.


Photo: Pinterest.com