Poezija

10.05.2020

Inženjer snova

Autor: Jovana Petričević

Pišem ti pjesmu,

ili rečenice u redcima

Shvati kako želiš.

Tebi je ionako svejedeno jer ne razumiješ ni poeziju ni prozu

Ni razliku stiha u duši i duše u stihu

Sve su to samo slova koja ne osjećaš i koja te gledaju izbezumljeno i nejasno kao i ti njih

Nista srasli i ne dišete zajedno

I ne voliš nadimke kojima te kitim

Ne voliš sto govorim ono što ne mislim

Ne voliš moje poglede u daljinu

Gubim se i ne možeš me dohvatiti

Tonem u očima i rukama me spašavaš

Uzimaš moj struk kao kojekakvu igračku i okrećeš me nalik balerini na stalku

Marioneta u tvojim rukama ime mi je

Iscrtavaš liniju mog tijela dodirima i poljupcima

Osjećam ti dah na vratu i padam u podnožje čežnje za tobom

Daješ mi vazduh i moje se ruke pune željom za pisanje

Onom lijepom i rijetkom željom da pišeš kada si sretan

Ili bi bar to trebao biti

Dugo me gledaš sabirajući moje pokrete

Razumjevajući i prihvatajući da nisam ono što želiš

Ali sam valjda dovoljna

Tebi, sebi, i ovom svijetu u kojem ima toliko mjesta za našu prolaznu ljubav

Ostaje dugo tišina u noćima i jutrima sad već prohladnim

Jer jesen započinje svoje epohe pohlepe

Počinje moje godišnje doba i dolazi vrijeme slobode uma i tijela

Dolaziš ti u prvoj jeseni mog života laganim korakom, budeći me iz jave u kojoj snim iste snove predugo

Pretvoren u čovjeka od atoma i pokreta sastavljaš me kao slagalicu i postajem živa

Ne odajem tvoje ime jer ne želim da ga iko izgovara sa strašću kojom ja to činim

Ukrašće te mili budem li te predočila tuđim očima i ušima

Oteće mi ljubav i nestaćeš u njihovim mislim i snovima o tebi

Raspršićeš se u česticama nadanja stranca

Na kraju svega ostaje jedan san

Učiniti te vječnim jer bivaš poseban ovom prolaznom životu koji svakodnevno grabim i prosipam

Mirim se sa sudbinom u tajnim traganjima za putem od kojih znam da nijedan nije taj

Želeći da te sačuvam od vremena i od smrti

Da ostaneš

Da ne nestaneš

Molim vas razumite me

Ja bivam samo sijenka u ljubavnom zanosu

I patim u ludoj sreći za njim, strahujući za nas i svoj razum.