Poezija

12.01.2022

Memorija

Autor: Nada Matović

Memorija


U očima duše urezan mi osta pogled jedan,

On zgrabio je dah, a ja baš tada prestadoh da dišem.

Njega pamte i moje matične ćelije.

Ja ćutim, a on priča,

 

Ko vatra gori, a na ljubav liči.

Molila sam te da pogledaš me,

A ti si lutao.

A ja ukopala sam te u mjestu,

Da i ulice na tebe mirišu.

A vrijeme je najveća memorija,

Zato ruke dajem mu,

Da na ljubav sjeća me!

Kaži

Kaži - thank you!

Iako to možda neće biti hvala,

Jer riječi izgrađuju čovjeka, ne čovjek riječi,

Kaži - volim te!

I love you, iako to možda ne znači puno,

Kaži mnogo, a prećuti samo ono što može da boli,

Jer čovjek može da živi, samo ako nesebično voli.

Kaži samo, kaži ,…

Ne tražim uslove niti dajem ih,

Samo hoću da izgovorim onu ljubav,

Koja nikog povrijediti neće.

 

Neću da radim ništa što kratko je, jer život je roman čiji

Kraj nećeš naći ni ispod mrtvog mora.

Niko nas nije upozorio

Kažem ti,

Kraj svijeta je na kraju knjige.

Ti znaš da sve tako počinje,

Jedem izgubljenu pomorandžu,

Koja miriše na kafu.

Dok je sve van domašaja i

Prolazi mimo nas, gubimo ravnotežu.

Svjesno kažem da želim dlanom dotaći zvijezde.

 

Živi umiremo, još nas niko nije upozorio na postojanje smrti.

A ona je još jedno novo rođenje.

Oprezna sam u predviđanu svijeta a i pjesme.

Ipak, nijesu spalili sve knjige, a i one mirišu na te iste pomorandže.

U prošlosti sve se desilo slučajno.

 

Ipak ponekad izgubimo kontrolu

I nad sobom a i nad životom.

Ali ne dozvolimo da nam život

Bude trula pomorandžina kora.

 

Berane  

Grade mili,

Hajde Lim rijeku grudima svojim obgrli,

Prenesi joj pjesničke strune,

Nek glas njihov i Durmitor čuje,

 

Neka ko veličina talasa zabruje,

Berane, grade bez mane!

Svakog jutra u pjesmi živoj, ja gledam tebe.

 

Gledam ponose tvoje,

Od Manastira pa do muzeja,

Tu je oaza duševnog mira.

Pjesnici su emotivna bića, kažu,

Pa zato prema svemu veliku ljubav imaju.

 

Zato neka kliče glas, nek pjesmu ovu

Ponese Bjelasici i Ribnici, kao poklon rodu mome.

Neka zbog nje sjaje srca naša, i obrazi,

Nek stopama svojim ponosno naša ogrije srca!

Vrlo često sva ljubav ne može u pjesmi stati,

Jer u ljubavi pravoj nema prećutanih riječi,

One su mapa naših života, zato, Berane moje,

Inspirišeš me ti, i sve one ljepote tvoje.

Zato od njih pjesnički gradim bedem,

I pjesmu ovu dajem tebi, ne pitam te gdje ćeš odnijeti je,

Ne pitam jer znam da ćeš joj najveća krila dati,

Da svakom sjećanje na tebe pruži.

Kad rukom dodirnem sat na svom srcu,

Osjetim pečat ljubavi prema tebi,

Onu istinu koju svakog dana dišem i živim,

 

Tebi se, tebi divim!

Između glasova ne postoji ritam,

Kao što ni od mora nema ništa veće,

Zato je ljubav prema gradu mom

Najljepši dar i cvijeće!