Poezija

09.10.2021

Poslednje zbogom

Autor: Jovana Stevovic

Koliko sam samo voljela ta blijeda jutra nalik tebi…

Pažljivo bih slagala košulje upijajući miris jutara, naših jutara.

Mislila bih, kako je život više od rutine i da ovo sa nama nije pitanje navike.

Pogledom bih ispratila svaki dolazak i odlazak koji su maltene postajali isti.

Dok su se smjenjivali dan i noć, noć i dan,

u našem stanu sve je bilo crta,

ravna crta.

Plašila me je tvoja hladnoća teža i od decembarskog vjetra.

Rezale su riječi koje bi planski, taktičarski,

onako kako nikada nijesam ni pomišljala, ostajale na usnama.

Sanjala sam drugačije snove, jedno drvo i grumen zemlje.

Grane bi počinjale rasti sa svakim novim danom,

i nikada ali baš nikada ne bi opadalo lišće.

Tvoji blijedi obrazi odjedanput su postali bleđi i gle čuda,

više nijesam bila tvoje sunce.

Obilazio si me poput tvrđave kojoj ne smiješ prići iako si znao

koliko ne vjerujem u priče o prokletstvu.

Pitam se, kad si prestao biti čuvar nježnih snova,

I ko te je naučio da laž, ma koliko je zvao bijelom,

nije laž?

Okrenuvši glavu, okrenuo si i srce, za trista šezdeset stepeni.

Svaki pokret biva bolniji od prethodnog iako sam naučila

da ljubav ne treba da boli.

“Sjedimo na stolici za ljuljanje, sa rukom u ruci i

planirajući starost dočekujemo svatove”, šapućem u dlan.

Smiješno je, nije li?

Mene prose ove jeseni, a ti ko zna gdje si…

Koliko sam samo voljela ta blijeda jutra nalik tebi…