Poezija

19.07.2021

O (jednoj) ženi

Autor: Jovana Stevović

                                                                                                Opet si me pozdravila,

u prohladnom jutru,

jednog kišnog svanuća.

Rukama si obgrlila zoru,

sjetilo me na tvoje prste u

mojoj kosi.

Sklopila si kapke,

nježno poput novorođenčeta,

u trenu kada se sve rađa.

Sa novim jutrom zamirisale su i lipe,

znam da si ih voljela.

Bog je svjedok da i kada uzima,

On daje.

U oblaku,

iznad Lovćena,

ugledah tvoj lik.

Obrvama,

kao olovkama,

ispisala si osmijeh.

Rumenilom obraza zastidjela si ptice,

iza svakog poglavlja ide kap,

kišna ili suzna, zar je važno?

Obris tvoje haljine zaplesao je dobro

poznati ples.

Uvio se pramen oko vrata,

kada je čovjek u boli,

i sopstvene ruke ga izdaju.

Kosa,

meka poput lana zagrli vrh planine,

mladež iznad koljena odjednom postade nebitan.

Sve tuge postaše i suviše slabe

pred snagom koja tebe ne napusti

i onda kada tama obuze radost.