Poezija

05.04.2021

O tebi

Autor: Nada Matović

Ne, nisam ja pričalica,

a ja, ovako zbunjena,

gledam u odrone riječi tih,

ne znam da li su more ili đavo

što ovako usnih

o tebi što ni ime ne znam ti.

Ja to nisam bila,

zrno kafe niti leteći metak,

o tebi što ne znam ni gdje ti je kraj ni početak. 

O bijelom moru,

što spava na tvom prozoru,

ja ostavih pogled budan,

na njemu papir bez imena i slova

a gdje nijemi jezik govori više od svih riječi.

Pijem kafu s dimom bijelim,

njemu pišem romane.

Dajem mu ruke,

iako zagrliti ne zna ih

Školjkama poklanjam kavez od riječi,

možda one razumiju parfem od ulica


I kad ne kažem mnogo, mnogo rečeno je.

I želim samo tračak života

od vremena da ukradem, sunca kut,

nadam se da tada ćeš vidjeti osjećaje života,

kojim ne trebaju slike da progovore.

O tebi više ni pričati neću,

ne znam šta reći,

a šta prećutati?

Samo okrenuću se prema dimnjaku tvom

i pitati ga gdje dom je duše tvoje?

O tebi, o tebi, što samo pred ćutanjem

veliki naklon dati moram,

što da pitam se gdje si,

kada tragovi duše te kao da nemaju glas više.

Zato, pjesmu pišem, a ne znam o kome,

a ni ti ne znaš ko piše je.

Meni zato sada sve je kao da grlim ceste

O, Bože, o Bože, ja zavjetovala sam se pjesmi ovoj

iako ne znam o čemu je, ni o kome je.

Ona pluta kao brod bez kormila po srcu mome,

jer ovo i jeste samo jedna bajka o ljubavi.