Poezija

29.03.2021

Da je rijeka bar malo tiša

Autor: Amina Đerekarac

Da je rijeka bar malo tiša,
kroz nju bi mogla ogledati
sve svoje ljepote.
Sve ono što se u tebi krije, što sama ne vidiš.
Možda ćeš čuti eho,
svih vrisaka tuđih,
riječiju bolnih i jecaja teških
tih prolaznih ljudi koji su se slučajno našli u blizini.
Okrenut ćeš se ka njima
i probat ćeš da pobjegneš.
Ali znam, čim Mjesec ponovo bude pokazao
svoje blijedo lice na nebu,
kada ti svijeće više ne budu pokrivale strah od tame
i ne budeš više imala kome da odeš,
kada imas osjećaj da
ti ničije srce više ne pomaže
da pobjegneš od sopstvenog,
možda se ponovo vratiš istoj toj riječi,
od koje nesvjesno bježiš.
Vraćaš se i ideš, svakog dana.
Ne shvataš da tako samo pokazuješ
koliko ti je bitna.
Tvoje lice i osmjeh,
dok se gledaš u toj vodi,
je ono što zamjenuje tamu
svakog jutra.
Pored Sunca, koje svakog dana
svojim zracima krasi tu rijeku,
I drveća visokih i zelenih
iznad nje,
svih tih ruža koje su tom rijekom prošle,
tvoj odraz je ipak
najljepša stvar koja je pored te rijeke bila.