Poezija

18.01.2021

Susret vječnosti

Autor: Aleksandra Papović

Srela sam te

mnogo prije trenutka u kojem si mi

odvažnim korakom niotkuda došao,

stvorio se ispred mene i u džepovima ponio

sve priče kojima sam unaprijed izmaštala srećne krajeve

i pjesme čiji naslovi tek treba da vrisnu slova ljubavi

koja su ništa drugo do skup tvojih osmijeha

koje tako lako naslikaš na svom licu

uprkos danima koji nemaju

niti jednu jedinu notu željenog mira.

Srela sam te

i osjećala da te oduvijek znam...

Godinama sam nevidljivo pratila ti trag

kroz ulice mokre od jesenje kiše,

u kojima sam ti lik pravila od magle,

okrećući leđa svima njima

koji me nikad nijesu htjeli razumjeti,

da bih dohvatila tvoju ruku i držala je do kraja vremena.

Prepoznala sam ti oči

tamo gdje su more i nebo postali jedno,

pomirivši talase i oblake za minut spokoja i tišine.

Naslutila sam ti dolazak u prvim bajkama za laku noć

i jutrima koja sam oblačila u nadu

da negdje zbilja postojiš

i da ovi časovi sanjarenja u kojima te

tako dalekog čekam,

nijesu uzaludni.

Sve sam svoje pustila pravo u tvoje ruke

onog dana kada si mi iz snova

ušetao u stvarnost prekrivši je nekom,

sasvim drugačijom i samo tebi sličnom melodijom,

pa mi je zato i ova duša toliko slična tvojoj

i još uvijek ti kroz majeve prati sjenku

iz straha da mi ne iščezneš iz vidokruga...

Zato i danas čuvam jednu vječnost za ples izvan svih granica,

preko horizonta

i jedan stih da te sačuva od prolaznosti ovog vremena

sa kojim nikad zajedničku riječ našao nijesi.

Zato ti ruku ne puštam,

jer su ovi moji dlanovi oduvijek bili kalup

mojih želja u kojima ti i danas naslućujem ime, jer..

Opet te čekam, stvarnijeg nego ikad prije,

vidim ti oči u svemu o čemu

oduvijek snivam i vjerujem da ćeš doći

i probuditi sve što je zaspalo u godinama

u kojima te nije bilo ovdje.

Vidiš..

Ništa se ovdje nije maklo iz mjesta...

Još uvijek vjerujem i čekam na istom onom mjestu

sa istim onim riječima nade.

Još uvijek...

I zauvijek.