Poezija

04.01.2021

Beznadežni sanjar

Autor: Jovana Stevović

Ulicama pustim i dalje lutaju oči tvoje, kao da više, u njima, ne pronalazim svog lika.

Nijanse plave boje čekaju posmatrajući usnulo nebo.

Sve se čini zaspalo, tiho i čudnovato.

Nema pera na putu, trepavice na obrazu i ruke u ruci.

Istina je, nada me je napustila.

Ušunjala se u prostorije prohladne i pomrčinom obasjane, prošetala hodnicima osmijeha u kojima s' vremena na vrijeme odzvanjaju glasovi,

potom, nježno, na prstima napustila je sve snove jednog mladalačkog lica.

Nazvaše ga beznadežnim sanjarom,

vječitim putnikom na stazama beznađa.

Lovcem što srnu ustrijeliti ne smije, jer srca nema...

Neka je prokleto to prokletstvo što ga prati,

ko li mu sreću krade rušeći stepenik po stepenik.

Neka ga nema i neka nestane, samo,

još jednom nek' pogleda nebo, zažmiri i usklikne javi.