Poezija

09.11.2020

Autor: Jovana Stevović

Danas ga sretoh u kutiji pod krevetom.

Par fotografija proviri sa jednog kraja,

pa me toplinom osmijeha pozdraviše oni kojih više

nema.

Kao da još uvijek pospan drijema, maše mi iz daljine, blizu stare vikendice.

Pogledam mu oči boje crvenog vina i mislim se, Bože dragi žive li su...

Da li sanjam ili je java, ili me vjetar što prozore otvara miluje rukama njegovim?

Smrt je samo smrt.

Mislim na njega često,

čak previše često ako ste samo dijete.

Ne mogu da ga izbrišem iz misli jer svaka misao kreće na put oko njegove ose.

Zamišljam teget kačkete koje sam uvijek morala skraćivati...

Bijele košulje i svega tri kravate mirišu i onda kada sam kilometrima daleko.

Šta zna magistrala ko je preko, a ko gore...

Široko li je more, biserno i plavo sa školjkama u njemu.

Veliko je srce što ga u njega smjestim,

dok se tješim da neće proći znajući da će mi jednom ipak doći,

pa makar bilo u snu.

Gledam ga i ćutim, stisnem zube.

Na kraju krajeva sve je za ljude pa i ta surova tuga.

Ćutim jer hrabrosti nemam, čini mi se i mrtav je hrabriji od mene...

Pustim suze iz snenih očiju,

obraze crvene pritiskam šakama a nokte zarijem u dlanove.

Valjda fali...

Rekla bih mu štošta, pitala koliko život košta i koliku li je cijenu on platio.

Smijala bih se šalama koje mu na um padnu u trenutku dok jede kornet ispunjen

vanilom.

Posula bih sve pite sa jabukama cimetom da znam da će makar jednu pojesti.

A njega nema i mene ima,

i nema ni mene kad ima njega...

I tako se gubimo u plavetnilu tužnoga neba, dok nas pogledi majki, sestara i žena gledaju pravo u oči.

Kad li će doći?

Hoće li doći?

Ili će samo sklopiti oči, tako nježno da se trepavice spoje sa kapcima.

Hoda li gipko rajskim ulicama,

kupuje li ruže, one crvene kao krv?

Boji li se za mene i jede li ga kakav crv pun sumnje prema ovozemaljskom.

Pita li Boga koji li je dan i zašto mi ne dolazi na san iako ga uporno čekam.

I tako čekam danima, čekam i noćima a tuga kao tuga,

krijem je u očima, težak je okus višnje u ustima.

Ali čekam i gledam slike stare,

dragi Bože koliko je samo milostiv bio,

da li si ga i ti zavolio toliko da si ga primio k sebi?

Da li mu srce u tvome kuca dok meni duša po petom šavu puca

i koljena krvava zebu po mrazu...