Poezija

09.11.2020

Boem

Autor: Milica Jovićević Anđušić

U kafani života

popila sam sve ljubavi opjevane u pjesmama,

iz napuklih čaša lila se moja uskisjela sreća,

pomorila sam ribe krvlju uspljuvanom,

i presjekla šume oštricom pogleda,

u njemu nije bilo ni mržnje ni straha,

samo jedna sjeta koja dušu truli,

i kaput zaudara na umrle dane,

ne skidam ga ipak jer sjećanja brani.

Postala sam boem il skitnica možda,

koga je već briga kako se to zove,

živim život trošni bez hrane i vode,

jer nijesam ja čovjek ko i drugi mnogi,

doručkujem uvijek neke pjesme tužne,

zalivam ih suzom i putijerom pića,

u podne je svakog dana ručak jedan isti,

jedna bajka stara, na veselje sjeti,

Onda teče vino, ono nebo modri,

i tek onda vidim tvoje plave oči,

već je tada mutno u zjenici mojoj,

svaka slika koja u ram očni staje,

al ništa ne hajem kada te prizovem.

Ležim tako dugo, čekam novo jutro,

i doručak isti da tugu nahrani,

gitara zasvira i pjesma poteče,

kad već dođe vrijeme da račune platim,

shvatim nisam jela ja ni ovo veče.