22.06.2022

Uspio sam da ostvarim jedan od mojih velikih snova

Autor: Vladimir Fatić

Mladi crnogorski glumac Lazar Dragojević postigao je veliku uspjeh nakon snimanja nove serije Netflixa “Feria”u režiji Jorge Dorado i Carles Torrens. O utiscima sa serije, svojim počecima, dosadašnjem toku karijere, studiranju na sarajevskoj akademiji umjetnosti i još mnogo čemu Lazar Dragojević govori za Makanje.

Kada i kako se javilo interesovanje za glumu?

Od ranog djetinjstva se javilo interesovanje, jer od kad znam za sebe znam i za pozorište. Moji roditelji su glumci Gradskog pozorišta i do svoje sedme godine sam već bio pogledao veliki broj predstava. Svakog ljeta smo išli na Kotorski festival i tamo sam imao priliku da gledam predstave iz regiona, dok sam u Podgorici pratio dječije predstave Gradskog pozorišta. Oduvijek sam znao da ću se jednog dana baviti tim poslom.

Po čemu pamtiš svoju prvu ulogu?

Prva uloga je ujedno bila i moja prva filmska nagrada. Film “Take Me Somewhere Nice”, holandski film u kojem sam igrao glavnu mušku ulogu (lik Denis) na kraju prve godine studija. Osvojio je nekoliko nagrada na filmskim festivalima u Evropi, kao i “Srce Sarajeva” za najbolji film 2019. godine, a ja sam osvojio na Mostarskom filmskom festivalu nagradu kao najbolji debitant. Po svemu ovome pamtim svoju prvu ulogu.

Kako je došlo do toga da dobiješ ulogu u španskoj seriji ,,Feria: The Darkest Light“?

Uogu sam dobio tako što je kasting agent iz Sevilje gledao film koji sam prethodno pomenuo na festival u Sevilji. Odlučio je da mi pošalje kasting za Halida na španskom, a ja u tom trenutku nisam znao ni jednu riječ na tom jeziku, a motivacija je bila Netflix. Uspio sam za 5 dana da spremim i pošaljem veliki kasting na španskom jeziku. Tako sam zaplovio u jednu ludu avanturu.


Kakve utiske nosiš sa snimanja ove serije?

To je bio jedan san. Kao i svi ostali mladi glumci i glumice, tako i ja volim da sanjam velike snove i slobodno mogu reći da mi se jedan od mojih velikih snova zaista ostvario. Sa snimanja koje je trajalo pola godine, nosim jako lijepe uspomene i sjećanja. Jeste da je prošlo jako brzo, ali to mi je jedna od najluđih avantura do sada.

Kako bi opisao lik Halida iz serije?

Halid je neko ko pati od PTSP-a trauma iz rata. Napustio je ratom zahvaćenu Bosnu i Hercegovinu 90ih godina sa bratom. Došli su da traže sreću i utočište, ali kao što moj lik u seriji kaže: “Nema nigdje mjesta na svijetu za njih”. Oni su izbjeglice i poput životinja su primorani na preživljavanje, a ostaje takođe i bez brata, koji odjednom nestaje. U jednom momentu biva sam i u potpunosti sam mogao da razumijem njegov karakter, njegovu bol, emociju i patnju. Mi smo dosta slični, ali smo u suštini različiti. Gledao sam da radim ono što smo učili na akademiji, a to je gluma u svoje ime, odnosno “ja” u datim okolnostima. Dakle postavljam se u situaciju i razmišljam kako bih ja reagovao kada bih imao sudbinu kao Halid. Povlačio sam emotivno pamćenje, jer bio sam svjedok u Sarajevu dok sam studirao izbjeglica iz Sirije koji su živjeli u vrećama za spavanje na ulicama grada. Znam kakvi su i nekada sam sjedio, dijelio doručak sa njima i razgovarao, a mnogi od njih su mi ispričali svoje teške sudbine. Tako sam pokušao da se povežem i da zamislim kako bih odreagovao ako bi se to meni desilo.  Nažalost i danas smo svjedoci rata u Ukrajini, gdje ima sve više i više Halida, a ko zna koliko će sve to potrajati i koliko će ih još biti.

Koliko je bilo izazovno izboriti se sa ulogom na jednom tako velikom projektu?

Najveći izazov mi je bio definitivno španski jezik, odnosno gluma na španskom jeziku. Ja znam neku osnovnu komunikaciju, a tada ga nisam uopšte znao kada smo počinjali da snimamo. Učio sam ga i imao sam pored sebe skripte na engleskom i španskom jeziku. Gledao sam značenja riječi i tako ih pamtio. Postoji jedan proces gradnje lika, koji se takođe radi na akademiji dok se dođe do lika i uloge. Najljepši i najizazovniji dio je sam taj proces. Ja sam tip osobe koji kada radi posao u njega ulaže mnogo ljubavi i tada dajem 110 posto sebe. Naravno kada se toliki procenat sebe uloži jako lijep osjećaj bude uhvatiti se u koštac sa samim sobom i ulogom. Ogroman set, gdje iza kamere učestvuje preko 100 ljudi i svima je stalo da naprave dobar posao.  Španci su veliki profesionalci, tako da je sa njima lako i lijepo raditi

Studirao si Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Da li si zadovoljan znanjem koje si stekao na akademiji?

Akademiju sam završio prije dvije godine i jako sam zadovoljan stečenim znanjem. Kao što će i većina studenata za svog profesora reći da je najbolji, tako i ja smatram za mog profesora Senada Bašića. On je poznat publici kao Faruk iz hit serije “Lud, zbunjen, normalan”. Profesor Senad je veliki laf, džentlmen i najbolji profesor kojeg sam mogao da dobijem. Čovjek od koga sam pored glumačkog zanata naučio mnogo više o ljudskosti, karakterima jednog čovjeka i glumca. Zaista akademija mi je mnogo lijepih stvari donijela, kao što je početak karijere, glumački zanat i još mnogo toga, tako da sam prezadovoljan stečenim znanjem.

Na kojim projektima trenutno radiš?

Poslednje što sam radio je predstava “Aladin” kod Milana Karadžića u Gradskom pozorištu, čija se premijera očekuje u oktobru. Takođe, od skoro sam počeo raditi na predstavi po tekstu Branislava Nušića “Pokojnik” u režiji Egona Savina. Predstava je zajednički projekat Crnogorskog narodnog pozorišta i Centra za kulturu Tivat. Tako da za sledeću sezonu očekujte nove predstave.

Da li imaš neku poruku za nove mlade glumce?

Vjerujte u sebe, svoje snove i nema odustajanja, jer prepreke ne postoje. Ja sam akademiju upisao iz petog puta, bio jako uporan i tvrdoglav. Samo na takav način uz rad možete da postignete željeni rezultat. Talenat čini nekih 10%, a ostalih 90% je rad.

Photo: Privatna arhiva