Cancel kultura – Mit ili stvarnost?

Svjedoci smo rastućih trendova 21. vijeka, naročito kada su u pitanju moderni mediji. Bez obzira na to kako koristimo internet, bilo kežualno ili ipak imerzivnije, svi smo, bar jednom, čuli za cancel kulturu.

Kenselovati (odnosno otkazati) se, u ovom slučaju, pak ne odnosi na računarsku grešku koju smo svi činili dok smo kao mali rejdžovali što nam stari Windows XP zastajkuje do zla boga i otvara milion prozora istovremeno, već na nešto skroz drugo, humanizovano. Ona podrazumijeva „kenselovanje“ poznatih ili nepoznatih ličnosti zbog njihovih postupaka, izjava, načina oblačenja i slično. Obično se ovaj termin vezuje za društvene mreže poput Tvitera, Fejsbuka ili TikToka, a nerijetko se „prevodi“ i u stvarni život, samo u drugačijem obliku.

Cancel kultura je u poslednjih par godina doživjela veliku ekspanziju kako zbog sve veće kulturološke i rasne senzitivnosti, tako zbog političke korektnosti nastale uslijed poštovanja tuđe raznolikosti. Ovi faktori su često presedan kada se radi o slobodi govora, pa je ona, može se slobodno reći, u novije vrijeme, ograničenija nego inače. Naravno, jedan od mitova koji prećutno ide uz slobodno izražavanje jeste taj da možete reći šta god poželite bez osjećaja krivice sa manjkom empatije i razumijevanja za druge. Srećom, društvene mreže su stvorile jednu takvu atmosferu koja ograničava (doduše prividno) slobodno vrijeđanje i omalovažavanje. Akcenat se, ipak, najviše stavlja na poznate ličnosti, sa uskim fokusom na cis hetero muškarce. 

Izvor fotografije: Shutterstock

Parasocijalni odnosi sa prozvanim ličnostima

Sasvim je logično da nakon izvjesnog vremena prestanemo da podržavamo poznate ličnosti. Parasocijalni odnosi koje gradimo sa njima, prema riječima psihološkinje Nadice Marković, nisu dobri, a ni poželjni.

„To je odnos iluzornog tipa, jednosmeran je, iako deluje putem socijalnih mreža da nije tako (neko od poznatih glumaca, pevača, vam može lajkovati komentar ili tokom lajvova pozdravljati, odgovarati na pitanja i ostale zahteve)“, objašnava i dodaje da nerijetko dolazi do distorzije realnosti i povlačenja u svijet mašte u veoma nezdravoj mjeri.

Šta se desi onda kada se otkrije da je naš omiljeni glumac seksualni predator ili nasilnik? Da li će nas naši pratioci osuditi? Koliko ćemo lajkova izgubiti? Hoćemo li biti ratio-vani? Moram li se osjećati krivim ako i dalje konzumiram medijski sadržaj čiji je on sastavni dio?

Ovo su neka od brojnih, introspektivnih pitanja koja postavljamo sebi onda kada Tviter hodnikom odjekne udarna vijest. Nije isključen osjećaj krivice ili pak ekscesivne potrebe za odbranom našeg omiljenog glumca ili glumice, ali ovo jesu obrasci zabrinjavajućeg ponašanja.

„Ljudi postanu podložni onome što im se plasira, naročito ako nisu skloni kriticizmu ili samokriticizmu. Napad na njima omiljenu ličnost mogu shvatiti veoma lično“, priča Marković za Makanje i objašnjava da često dolazi do urušavanja medijski skovane slike o nekoj osobi te to može prouzrokovati jednu vrstu psihološkog bola i patnje.

U zadnjih par godina, k-pop scena je jedno pravo leglo problematičnih parasocijalnih odnosa sa muzičkim idolima. Tome svjedoči činjenica da ćete na Tviteru skoro pa uvijek naići na hit tvitove (hit tweets iliti tvitove od po 10 hiljada lajkova i ritvitova) koji propagiraju određene nezdrave navike poput zombie streaminga (kako samo ime kaže, zombifikovano strimovanje pjesama i albuma kako bi se zadržali na vrhu muzičkih lista) i blokiranja svakog neistomišljenika koji kritikuje novu pjesmu, spot ili oblačenje njihovog omiljenog idola (najčešće su to fanovi, pogodili ste, muških grupa).

To se, doduše, može pripisati jednoj nesrećnoj okolnosti da su obično maloljetnici ti koji su najglasniji na ovim mrežama, te taj uvrnuti fenomen stvara lošu sliku o drugim srednjoškolcima, a katkad i zrelim adolescentima. 

Izvor ilustracije: Yansini Nanchamnong

Da li zapravo znamo šta je cancel kultura?

Skoro svi smo donekle upoznati sa ovom pojavom, kao što sam i na početku kazao, ali je veoma zdravo postaviti pravo pitanje i zapitati se da li mi stvarno znamo šta ovaj pojam predstavlja ili imamo sasvim pogrešnu sliku o istom.

Studenti sa više crnogorskih fakulteta su se izjasnili povodom ovog digitalnog, kulturološkog fenomena.

„Za mene ''cancel kultura'' prestavlja odličan pokazatelj moći društvenih mreža. Svaka izgovorena riječ, napravljen gest ili čak prećutno (ne)odobravanje nečeg nosi veću težinu kad imate hiljade ljudi koji mogu u tren oka da prepoznaju nepočinstvo i daju do znanja npr. velikim korporacijama da im klijenti vrše nešto neprihvatljivo i kvare im reputaciju“, kaže Nikola Zanković, student treće godine Medicinskog fakulteta u Podgorici.

No, ne dijele svi Nikolino mišljenje. Studentkinja mastera novinarstva, Jovana Belojević, smatra da je to pak toksičan fenomen.

„U poslednje vrijeme cancel kultura je sveprisutna i kod nas. U redu je biti osudjen za loše djelo, ali ovaj fenomen više predstavlja javni linč. Jednostavno, posle toga neko nema pravo na drugu šansu. Smatram da to više stvara kontraefekat nego što pomaže, jer ljudi, nekada, na "prvu loptu" osude osobu, iako se kasnije ispostavi da je kleveta, a to veoma utiče na imidž osuđene osobe i nerijetko na njeno psihološko stanje.“

Sa pravne tačke, kenselovati nekog bez validnih dokaza je veoma opasno. O tome je za naš portal govorio student Pravnog fakulteta, Kristijan Rot.

„Cancel kultura bi bila u redu da poziva na bojkotovanje ljudi kojima se 100 procentno može dokazati, ili je već pravno dokazano, da su izvršili čin za koji se terete“, govori naš sagovornik i dodaje da senzacionalizam u medijima (in)direktno tjera čitaoce da zauzmu stranu u sukobu.

Izvor ilustracije: Marta Lukomska / Mustang News

Prikupljajući odgovore sam shvatio da je smisao za kritiku i dubinsko razmišljanje priustan kod mladih, i da, bez obzira na to što se o ovoj pojavi ne piše naročito na crnogorskom medijskom tlu, je postojanje više stanovišta o istom veoma važno pri odlučivanju o istini i neistini.

Ako želimo kritički promatrati cancel culture fenomen važno je utvrditi par stvari. 

Šta je istina, a šta puki mit?

U moru novijih naučnih radova o ovoj pojavi, istraživači su uvijek došli do jednog zaključka, pa ću, samim tim, krenuti od njega.

Dakle, najčešće „žrtve“ cancel kulture su bogati, bijeli muškarci, uglavnom glumci, a nerijetko i zabavljači poput Pita Dejvidsona. Nekada su to i filmski producenti, a jedan od skorašnjih primjera je Džejms Gan čiji su veoma upitni i problematični tvitovi isplivali prije par godina, i umalo uništili karijeru. Međutim, on je iz cjelokupne kontroverze izašao gotovo neokrznut, a da stvar bude još gora, nastavio je praviti filmove i, donekle, propagirati svoje veoma uvrnute ideje kroz razne scene ekscesivnog, stripovskog nasilja.

Još jedan od takvih slučajeva se desio u aprilu ove godine, a po svemu sudeći, nastaviće se do juna. U pitanju je suđenje Džonija Depa i Amber Herd zbog porodičnog nasilja. Svima nama je poznato da mediji obožavaju muškarce „žrtve“, zato što su veoma rijetki, ali odavno nisam svjedočio tolikom medijskom biasu prema osrednjem glumcu, a ubjedljivo najjezivija pojava su njegovi obožavaoci spremni da, u većini slučajeva, doksuju (eng. doxx – objavljivalje privatnih informacija bez dozvole) bilo koga ko je zauzeo stranu Herdove. Od suđenja za porodično nasilje se stvorio teatralni cirkus, a da je američki sistem toliko zabagovao vam govori činjenica da su istom prisustvovali fanovi Depa sa sve posterima, banerima i sl.

Nego, da se vratimo suštini. Šta je ovdje zapravo mit, a šta istina? Pa, istini za volju, cjelokupan slučaj je prvi primjer gdje je poznati muškarac zapravo ispaštao zbog cancel kulture. Možda ne u potpunosti, ali Depova karijera je definitivno podnijela par kritičkih udaraca zbog kojih je, između ostalog, i izgubio par glavnih uloga u blokbasterima. Doduše, ovo neće biti imperativ za svaki naredni slučaj, već izuzetak.

Iako se mnogima cancel fenomen ne dopada, on je svjedočanstvo da digitalni mediji i te kako mogu uticati na oformljivanje slike koju imamo o drugima. Oni vas stvaraju i razaraju. Mač su sa dvije oštrice, a njihovu ekspanziju ne možemo suzbiti, niti ih eliminisati. Jedino nam preostaje da se manje bavimo hešteg aktivizmom (iliti borbom za ljudska prava iz naše udobne fotelje), a da jednim, budnim okom pratimo dalji razvoj novih medija i njihovih uticaja na problematične društvene pojave. 

Izvor naslovne fotografije: Getty Images