13.02.2020

Petar Lubarda: Krš i brda trajno urezana u stvaralačku memoriju

Autor: Milena Radonjić

Svojom pojavnošću poprimao je obrise jednog Pikasa, ali stvaralački, životno i koloritno, bio je njegov pandan, ako ne za zeru više, kako kažu ''kamen sa ramena'' u dalj bacio. Petar svjetski a naš Lubarda, kao i većina slikara, dekodirao je u svojoj temi djetinjstvo, pa slike, vizuelni pejzaži sjenče svaki izraz krševitog cetinjskog polja, Ljubotinja, kada je 27. jula 1907. godine prvi put proplakao, odnosno pustio primarni krik, koji se dugo čuje i nakon njegove smrti, februara trinaestog 1974. godine.
Od Ljubotinja, školuje se kroz čitavu Crnu Goru: Cetinje, Herceg Novi, Nikšić, zatim dalje u Šibenik, Sinj, a a studije slikarstva započinje 1925. godine u Umjetničkoj školi u Beogradu, a posle nastavlja na Akademiji lepih umjetnosti u Parizu. Svo životno iskustvo, nošeno na jakim plećima, pretakao je na svoja djela. Prvu samostalnu izložbu imao je 1925. godine u Nikšiću, ubrzo zatim ništa manje Pariz, Rim.
Predosjećao je rat, mutne godine, pa mu je slika ''Zaklano jagnje'', kako mnogi kritičari kažu, predosjećaj olova, puške i pizme. Gotovo sve godine rata provodi u zarobljeničkim logorima Njemačke i Italije, koje su tada bile sve, samo ne kolijevke umjetnosti i slikarstva.
Po svom narativu slika ''Kosovski boj'' podsjeća na Pikasovu ''Gerniku'', po možda nekoj monumentalnosti i donekle sličnoj temi, ali ona ''zera više'', crnogorskog i jugoslovenskog moderniste bila je primjećena i na Trećem Bijenalu u Tokiju 1955. godine, kada j Lubarda osvojio prvu nagradu za djelo ''Noć u Crnoj Gori'', drugu je uzeo Pikaso, a treću Šagal.
Dovoljno je reći ovo i da se ništa dalje ne tiče biografija čovjeka, koja je sva u njegovim slikama: koloritna, uzbudljiva i životna.

Ostale vijesti iz kategorije