20.07.2021

Priča o čovjeku koji se liječi sevdalinkom

Autor: Esma Sarić

Bajram je. I kao svakog Bajrama u Sarajevu, sokaci su puni duhova tradicije. Dobronamjerni duhovi Sarajeva se skrivaju u koracima dječaka, čije su majke ranog jutra spremile najljepša odijela, u okrajcima osmijeha kad probate baklavu (a najbolja je baš danas), u svečanosti sofre, koje su sve više kupovne postale, ali važnija je blizina nego apetit, i u pjesmama. Tajna baklave i sevdalinke je nedokučiva za mnoge, prija mi to, možemo da vam pripovjedamo kako se vezuju za naše pretke, simbole, osjećaje, kako je to nešto što posjeduje i snagu da nas izliječi od loših vremena. Imam i primjer, jednog čovjeka na koga sam pomislila danas, a koji se liječi sa sevdalinkom. 

 

Uz lupkanje na vratima će mnogi dobiti danas komad mesa, luksuz, ne smijemo zaboraviti na one kojima je potreban i kad nije praznik. Gdje god da se nalazi naš akter, nadam se da mu je današnji dan lijep, i da nije odustao od sevdaha, i želim da mu se zahvalim jer se i on nama zahvalio.

 

Na kartonskoj kutiji koja stoji ispred Nahida Mahmića u sarajevskoj ulici Ferhadija je pisalo: „Hvala Bogu, doktorima i vama što još živim“, dok on prstima prebira po harmonici i pjeva sevdalinke. Autentične i stare, vezane za njegovu mladost. U kutiju ubaci novca koliko ko može, a neko opet samo zastane pored Nahida da bi čuo riječi neke od davno zaboravljenih sevdalinki. Nahid je u Ferhadiji jer mora. Tako zaradi nešto novca kako bi potpomogao svoje sinove, izjavio je jednom prilikom, odrasle ljude, koji nemaju zaposlenje, a u tu su i snaha i dvoje unučadi. 



Nahidova harmonika je stara koliko i on. Izvor: Pexels


Simpatični starac u tradicionalnoj nošnji sa fesom na glavi je iz Zenice i do Sarajeva dođe vozom, autobusom, stopom, kako-kad. Iako pjeva iz ljubavi, tu je i iz nužde. Znao je Nahid doći u Sarajevu i nije mogao da pjeva. Jednostavno sjedi, sa svojom harmonikom pored i razgovara sa prolaznicima koji mu ponekad upute koju riječ, pa se vrati kući. Ta harmonika koja ga vječno prati ima šest decenija, skoro kao on. U mladosti je puno svirao na njoj, zabavljao djevojke. Zbog svirke je završio samo dva razreda elektro smjera, ali kasnije je završio za automehaničara, položio sve kategorije za vozača. I poslije uz rad završio i fakultet. Ali nikada nije volio kancelariju, već ciganski život. 

 

Kada se oženio, supruga mu je stavila katanac na harmoniku. I prošlo je 40 godina da se opet vrati njoj, nažalost iz nužde, ali i ljubavi. Zastanu pored njega poznati u Sarajevu, drago mu bude zbog toga. Koštaju te sevdalinke puno više od lijekova koje dobije kad ih zapjeva, skoro cijelo tijelo u tom odijelu, pod tim crvenim fesom je ispunjeno dijagnozama, sa potvrdom invalidnosti od devedest posto. Iza tih crnobijelih tipki, srce ne radi dobro, ni kičma, ispod fesa se skriva prošli moždani udar, ali prsti sviraju, prebiraju. Jer kao i u životu, tako i na tipkama, crne i bijele su potrebne za muziku. 

 

Sam je nošnju sašio, od majke koja nije više tu je naslijedio tek šivaču mašinu, pa je ukrasio prsluk za sebe. Fes je dobio na poklon u Art kući sevdaha, te su mu poklonili i knjigu sa starim sevdalinkama. Policija ga ne dira, te nastaljava da svojim zvucima ukrašava glavnu ulicu u gradu…i već odavno ga nema. I sjetih ga se danas, kad je izjavio jednom prilikom: 

 

„Najviše volim kada mi žene priđu i pričaju sa mnom. Jer, Bog je stvorio ženu da uljepša zemlju, a zvijezde da krase nebo. Prvo nam Bog daje život, pa žena. I da se ja pitam, samo bih žene dao za političarke, državnike. Jer, de mi recite koja bi majka dala svoga sina da gine u bilo čije ime? Možda bi se malo počupale za kose, ali ne bi izmišljale oružje, već cvijeće, kolače.“

 

I na praznik želim da ponovim njegovu rečenicu sa kutije: „Hvala Bogu, doktorima i vama što sam živ.“, nikad nije iskrenije i potrebnije zvučala kao i u ovim trenutcima, koje se nadam provodi u ljubavi, gdje mu je neko poklonio osmijeh i da ću ga manje viđati na ulici, a više u kući Sevdaha gdje i pripada. Na pitanje šta je sevdah , jedan desetogodišnjak je rekao : "To je kada tata pjeva i plače.“ I u tome je valjda i tajna baklave, sevdalinke, današnjeg osjećaja koga je sve manje, a toliko nam nedostaje. 

 

Valjda je ljubav uprkos svemu. Bijele tipke na crnima, bijela hronika na crnom, zrak sunca kroz današnje kišne oblake u Sarajevu. Iskreno, na taj način je najbolje prkositi. Kolačima, muzikom, cvijećem…i ne zaboravljati ostale Nahide, u ostalim gradovima, koji prkose nevoljama sa onim što vole. Ako ne možete odvojiti ništa, zapamtite, da je osmijeh besplatan, samo ako je iskren. 

 

Bajram Šerif Mubarek Olsun svima koji slave!


Naslovna fotografija: Screenshot