Znate li priču o Zulejhi, ženi koja je prodavala novine u Sarajevu?

I ja sam je tek onomad čula… Lažem. Njen glas je bio epitaf najvažnijim vijestima tog dana u Sarajevu. Vidite, Zulejha je prodavala novine, u kojima su bili naslovi pomalo dosadnjikavi, one koje bi rado preskočili čak i u virtualnom svijetu. Ali, ona je jednom prilikom priznala, da nikad nije čitala naslove, već sadržaj i onda je stvarala sama svoje unikatne „naslove“: "E, moj dobri narode, evo svega za cenera, od doručka, ručka do večere vam se smuči i nije vam ni do čega", odzvanjala je ulica Ferhadija dosjetkama kraljice kolporterke Zulejhe Hrlović. Njen prodoran hrapavi glas, a, prije svega, vještina prezentiranja vijesti na način koji zabavlja ljude i prosto animira da se zaustave pokraj njenog štanda s novinama, izdigli su je u jednu od ikona bosanskohercegovačke prijestolnice i davali tim dosadnim i turobnim naslovima dostojan epitaf. 

Tu je bila idealna pozicija za mene da zavežem pertle, na tim stepenicama tržnice, u svojim novim prevelikim patikama, za koje ću jednog dana izrasti po maminim riječima, Zulejhu tad nisam primjećivala. Ona je bila pozadinski zvuk mog stresnog dječijeg posla, a onda, kad sam već naučila sa pertlama, primjećivala sam je više, pa sam je slušala, jer je bilo nemoguće da to tijelo od metar i po, sa paž frizurom i naočalama iza krupnih smeđih očiju, koje rukama maše novinama, ne primjetite.

A onda je nisam čula… Evo već više od deset godina u tišini čvrsto zavezanih pertli koračam do tržnice i nazad, te i pozadinski zvukovi su mi postali nijemi. Nemam naviku da uzmem novine, nemam naviku da bacim pogled na preostale kolportere, nema ko da mi kaže da će me stići oklagija iz ćoška, šta poručuje Ćiro, i da li je istina da nam političari troše 274 marke u minuti (nešto više od 100 eura). Te bitno nebitne informacije sam odlučila da crpim iz drugih izvora, ali jednu stvar nikad nisam uspjela da prerastem, sjećanje. Danas mi je taman da se sjetim priče o Markanu i Zulejhi. 

Ko su kolporteri?

Kolporteri su ulični prodavači novina koji su na ovim prostorima tu vrstu tiska počeli prodavati još od 1912. godine. Tad su novine bile važan izvor svih informacija, od vremenske prognoze, tračeva pa sve do socijalnog stanja u društvu. Često su bježali pred žandamerijom kada su prodavali cenzurisane papire, te i kritike na račun brojnih političara, sumnjiive magazine itd. Danas, vjerovatno ste ih viđali u filmovima, kako svojim prodornim glasom po svim vremenskim prilikama govore skandalozne naslove, trudeći se prodati te komade papira od kojeg žive. 

Danas, manje su hrabri, i novine se kupuju, ali manje. Postali smo previše gladni za stupce u novinama, te iz nepotvrđenih izvora naše oči skupljaju važne informacije. Čini se da ti tanki listovi papira su osuđeni na boravak u zadimljenim barovima, okupljalištima osoba starije dobi, frizerskim salonima i na kasama malih mahalskih supermarketa. I čini mi se kao da slova na njima se malo blaže udare onim mašinama, da se izližu ranije, da ne postoji ta snaga koja bi i tako krhka slova u note ulice pretvorila. 

Prošle godine smo se oprostili od kolportera Markana. Marko je stajao na mostu blizu moje kuće, te ispod miške i u svom malom platnenom rusaku nosio novine. Nebesko plave oči, stari kačket, i smješak koji je skoro šutljivo za jednu marku nudio te tiskane komade papira. Živeći u svom svijetu, Marko nije vodio duge razgovore, i imao je fotografsko pamćenje. Marko je znao postave svih igrača klubova, i to još iz osmadesetih godina. Gdje je ko prelazio, koji je rezultat bio čuvene utakmice itd. I ode Marko, za njim nesta i komad onog mosta, ne fizičkog. I kao da auta brže voze preko njega sada, znajući da nema koga da čekaju, da na mostu više nema onog rusaka sa novinama, otišla je dobra sarajevska duša. 

Markan, kolporter sa Bistrika, izvor: N. Tulić - Twitter 

Ali gdje je Zulejha?

Od 1992. godine je dolazila svako jutro prije tramavaja ispred tržnice, po svim vremenskim prilikama, prodavajući novine. 2009. godine je toliki napor uzeo maha, pa je Zulejha dobila napad bubrega i završila na operaciji. Poslije toga se penzionisala i nigdje, evo već deset godina, nemam pisanog digitalnog traga o njoj. Znam da je bila samohrana majka dvije kćerke i živjela je na Vratniku, gdje vjerujem da je i dan danas. Postoje dvije fotografije žene koju su svi, svakog jutra u Sarajevu viđali.

Najaviti novine, ispričati vijest u jednoj rečenici, nije umio niko poput nje, no Zulejhe već odavno nema na njenom radnom mjestu. Sjećam se da je tražila da joj se omogući bar neki kiosk, da radi na toplijem mjestu. Vidite, Zulejha je bila podstanar. I poslije tog članka starog deset godina, i jedne rođendanske čestitke stare isto toliko godina na fejsbuku, nisam uspjela da pronađem riznicu pozadinskog zvuka mog djetinjstva. Sad je mogu još čuti u spotu Harija i Dine Merlina, ali nije to to. 

Stajao je još neko vrijeme njen veliki portret u kafiću Dijalog prekoputa tržnice, a poslije je nestao i on. Žao mi je, izgleda da smo narod koji zaboravlja, ili jednostavno ne primjećuje. Njeno mjesto je slobodno, te na njemu niko novine ne prodaje. I ne žalim mnogo za tim, ja ni sama ne kupujem novine. Jedino mi je žao što niko moje naslove neće prenijeti na takav način, i što su mi u ovom gradu od svih znakova upozorenja samo još semafori ostali. 

I ko zna da li bih ikad i cijenila pisane riječi, da mi njen glas nije zapinjao u kompozicijama uspomena na grad, da mnogima u šarenilu poziva na molitvu sa raznih bogomolja nije uskakao jedan džingl, jedna rečenica: "Narode nemojte kući bez novina ići, može vas oklagija iz ćoška stići." I ta oklagija nas je i pregazila, sklonivši kolportere sa ulica gradova, a sve ih manje ima danas. Jednog dana ove zime sam zastala na stepenicama tržnice jer su mi pertle na čizmama bile labave. I čula sam zvuke psa, ptice, tramvaj kako prolazi šinama i viljuške koje nesmetano grebu po tanjirima na kojima počivaju ostaci kolača. Epitafa nema da mi sahrani vijesti koje ja već znam, a tako bi rado umjesto onih pročitanih brojkih slušala nešto drugačije. Zavezah pertle, krenuh Ferhadijom pa preko mosta na Bistriku koji pamti rusak.  I od tad novine kupila nisam. 

Zulejha Hrlović prodaje novine u Sarajevu, izvor: FB - H. Dervišbegović 

Naslovna fotografija: Pexels