16.06.2021

Zašto mladi odlaze iz Crne Gore?

Autor: Anđela Micić

Prema podacima Monstata iz 2016. godine, broj stanovnika u Crnoj Gori se za četvrt vijeka povećao za samo sedam hiljada. Rezultati istraživanja Centra za građansko obrazovanje (Studija o mladima u Crnoj Gori 2018/19), pokazuju da jedna trećina studenata (34%) na master ili doktorskim studijama tvrde da imaju jaku ili vrlo jaku želju da emigriraju. 

U neobaveznim razgovorima sa prijateljima, nezavisno od toga o čemu bismo pričali, uvijek se, po sredini ili na kraju razgovora, nametala jedna rečenica.

“Otići ću odavde.”

Ne sumnjam da je jedan Amerikanac, Rus ili Italijan, makar jednom u životu izgovorio isto, ali me zanima da li se ova rečenica prožima kroz njihov svaki razgovor?

Eto tako, kao ono standardno “Kako si?”, baš toliko je standardna i rečenica koju, istinu za volju, ja nisam mnogo puta pomislila, još manje puta izgovorila. Ali ne zato što mi je ovdje sve po volji, već zato što mi, i u trenucima kada pomislim da ovdje nemam šta da tražim, nedostaje hrabrosti da to i kažem, petlje da se odlučim da odlazak i korak dovoljno siguran, da zaista i krenem.

Preko, rekao je jedne prilike porodični prijatelj, objašnjavajući kako će on svojoj djeci, kada dovoljno odrastu, reći da idu preko. Jer ovdje nema hljeba. Tada još uvijek nedovoljno svijesna svijeta oko sebe, nisam ga previše ozbiljno shvatala, a nisam ga baš najbolje ni razumjela.

Sada bih voljela da mu kažem da ga razumijem. I da mi nije ni najmanje drago što sam postala svjesna svijeta oko sebe.

“A zašto, zašto si otišao? Mogao si ovdje lijepo da živiš.”, pitala sam jedne prilike poznanika, da bi me nakon kraćeg razgovora bilo sramota što sam postavila ovo pitanje.

“Zato što mi nisu ponudili drugu opciju”- ovako je ukratko glasio odgovor.

Mladi odlaze jer na nekom drugom kraju svijeta imaju bolje uslove obrazovanja.

Odlaze jer se njihove diplome, znanje i zvanje tamo cjene.

Odlaze jer se u nekim drugim društvima ne bore za egzistenciju, već grade karijeru i ugled, shodno zvanju i znanju.

Odlaze jer u nekim zemljama kjluč uspjeha nije u prezimenu, već u, opet, znanju i zvanju.

Odlaze jer se, negdje daleko od domovine, osjećaju više svojim, nego li u rodnom gradu.

Svi ovi razlozi nisu stav autorke teksta, već priče ljudi koji su rano spoznali igru života koja zna biti nepravedna, a koji ne žele da igraju na kvarno. Zato su za tu igru birali drugi teren, umjesto domaćeg.

I gle čuda, i na stranom terenu se može dobiti, katkad i više nego na svom.

Mnogi su ovdje, na svom terenu, vječito ostajali na klupi. Dosadilo im je, bili su za više, za bolje. Zato su otišli, kad već pitate.

Nerijetko čujem priče ljudi koji sa oduševljenjem govore kako je neko njihov, rođak, prijatelj ili poznanik, otišao vani i izgradio karijeru, ime i ugled. Kažu i da to ovdje ne bi uspjeo. Ja ne znam da li bi, pa ne mogu donjeti konačan i pravedan sud. Ono što znam je da ovo društvo teško daje prilike, lako stavlja prepreke do njih.

I to je njegova, što bi rekli mladi, najveća falinka.

U društvu koje ti ne da priliku, naučiš da je potražiš na drugom mjestu.

A naučiš i da, kad čuješ priče o onima koji su otišli, ne pitaš zašto.

Već unaprijed znaš odgovor.

Pitanje je suvišno.

A možda i nepristojno.

Naslovna fotografija: Pexels – Alexandr Podvalny

Ostale vijesti iz kategorije