03.05.2021

Slatke muke studentskog života

Autor: Marina Marlukić

Želja za sticanjem visokog obrazovanja većinu tjera da se odvoje od porodice i presele u neki novi grad. Svakako je teško odvojiti se od svojih najbližih i ostaviti poznati sistem srednje škole iza sebe, tek ne mogu zamisliti kako je onima koji su otišli van države. Kako sam se doselila u naš glavni grad, jedino o tom iskustvu imam pravo i pričati. Činjenica stoji, koliko god Podgorica bila blizu, ona je ipak drugi grad gdje se ja moram snaći sama, i smatram da se svako može poistovjetiti nezavisno od toga koliko su daleko od svog rodnog grada.

Kažu da je studentski život jedan od najljepših perioda naših života. Pa složila bih se, da nisam svoj topli dom zamjenila sa hladnim stanom u Bloku 5. Naime, veoma je interesantno odjednom se odcijepiti od takozvane porodične cjeline i živjeti sam. Na svu sreću imala sam već poznatu cimerku, ali to ne znači da je moja navikavanje na samostalni život bio išta lakši. Ipak, imale smo različite obaveze i nismo imale vremena da tješimo jedna drugu jer smo se već uveliko davile u cunamiju zvanom „prvi zimski semestar“. Pored očigledne usamljenosti, očigledno sam osjetila i jedan veliki talas slobode. Bez granica sam mogla sama da ogranizujem svoje vrijeme onako kako sam ja htjela i kako mi je odgovaralo. Očigledno, živjeti van dohvata dragih roditelja ima svoje dobre strane, ali ne bi bilo privlačno da navodim samo to što je dobro. Kuhinja. Kuhinja je problem.

Ukusna jela spremljena od strane moje iskusne majke su sada zamijenjena mojim nespretnim kuvanjem ili dostavom. Ne želim da napadam svoje kuvarske sposobnosti, jer ipak, gladna nisam. Ali, dostava. Dostava stigne tek onda kada počinjem da osjećam kako mi se stvaraju bore na licu i kada više nisam gladna. Čekanje me zasitilo. Veliki dio studenstkog života je ta magična stvar – menza. Menza je odična ideja u suštini, pogotovo kad za vrijeme pandemije čekate vas pedeset u redu da bi uzeli pržene krompire i neko meso, koje vas zadesi taj dan. Bonovi koji nisu za doručak postaju nepotrebni, jer jelte, samo su peciva korisna kada dragocjene sate svoje mladosti provodite ''trunući'' u čitaonici.

Dalje, ipak ne bi bili studenti da ne idemo na fakultet. I tako ja, zamazanih očiju idem na prvo predavanje Na početku dekan nam želi dobrodošlicu, malo plaši, malo ohrabruje, ali uglavnom, to je i bio njabolji dio. Onda dolazimo na predavanja. Ah, da mi je neko rekao da će profesorica preći pola knjige onoliko brzo kao što kaže dobar dan, obratila bih pažnju na časovima koji su prethodili mom studiranju, da bih barem znala terminologiju koju koristi. Cijeli semestar me pratio fenomen koji bih nazvala „brucoški šok“. Gdje sam se nalazila i šta sam radila -  ne znam, ali jesam li se trudila da shvatim neshvatljivo gradivo? Itekako.

Drugi dan fakulteta je iole bio bolji, odnosno, ovaj put sam znala u koji amfiteatar da uđem. A poslije ni taj problem nisam imala, zahvaljujući covid-u, nisam ni morala da napustim krevet. Pospano bih ujutru slušala profesora kako objašnjava novu jako važnu lekciju, dok bih se borila sa snom, koji je, prihvatam, davao snažan otpor mojoj volji da steknem neko znanje. E sad, gdje su ostali studenti dok se ja mučim u stanu za svojim pisaćim stolom? Pa, u čitaonicu naravo. Čujem, to je neko divno mjesto gdje se uči a da ni ne osjetite da ste ustavri usvojili neko znanje.

U januaru, pred ispitni rok, sam odlučila da je vrijeme da se ozbiljno pozabavim svojim gradivom u miru čitaonice. Jedino što sam pokupila su meni apsolutno nevažne informacije iz razgovora momaka pored mene koji praktikuju korišćenje intonacije koja se koristila u vrijeme vladike Danila I, kad su se seljaci dozivali sa različitih brda. Ali, nema veze to što ću ja matematiku pasti, bitno je da sada znam ko je koji rank u igrici i kako su oni izgubili tu jednu partiju. Ali svakako što se učenja tiče, volim da kažem da sam učila „na vrijeme“, što god to bilo. Jer nije ni bitno, da sam počela da učim u zadnjoj godini srednje škole, opet ne bih stigla da zapamtim sve što se od mene očekuje da znam.

Sve u svemu, koliko god se ja žalila, u redu je. Niko nije obećao da će ovo biti lako. Kao budući akademski građanin moram biti spremna da žrtvujem malo svoje mentalne stabilnosti zarad zadovoljavajućih rezultata. Od svih prikupljenih savjeta u čitaonici koje su mi davali stariji studenti kojima se nije učilo do zadnjeg ispita koji je bio 13. januara (ljetnji semestar počinje 15. januara) priznajem – nije sve tako crno.

Sada sam barem svjesna činjenice da moram odustati od svog mentalnog i fizičkog zdravlja da bih postigla dobre rezultate. To je čar tehničkih fakulteta. Što se učenja tiče, učim. Što se života tiče, njega nemam. Ali mi ništa više ne treba do informacije da sam položila meni najteže predmete. A što se spavanje tiče? Pa dragi moji, spavaćemo kad umremo. Sve u svemu, upisala sam ono što sam htjela i ništa što moram žrtvovati nije toliko strašno kada se uporedi sa mojom diplomom i budućim stabilnim zanimanjem.

Photo: Pinterest

Ostale vijesti iz kategorije