31.07.2020

Šta su tačno kič i šund i da li smo osuđeni na njih?

Autor: kultivisise.rs

Kič se danas ne prepoznaje lako. Ne zato što ga ima malo, već što ga ima mnogo. Tako se duboko uvukao u sve pore masovne kulture i rasprostranjenog načina života da je stekao sofisticirane maske.

Sa druge strane, oni ekstermniji (a zapravo samo iskreniji i očigledniji) vidovi kiča, koje mnogi iz neznanja nazivaju šundom, dovode do toga da se blaži i prikriveni oblici tolerišu i miješaju sa „kvalitetnim“.

O kiču nije lako pričati, niti ga je moguće lako i jasno definisati kao negaciju umjetnosti i čist neukus. Kič je usko povezan sa umjetnošću od trenutka njenog nastanka i prisutan je još u namjeri autora pećinskih crteža da se oni nekome dopadnu, jednako kao i u melodramskim elementima romana Dostojevskog i Dikensa ili u koketiranju postmoderne književnosti sa popularnim žanrovima.

Paradoksalno, uprkos različitim nivoima i oblicima, priroda kiča je nepromijenjena od pećine Lasko, preko Braće Karamazovih, Bitlsa i Endija Vorhola, do latinoameričkih serija i Grand parade.

Kič je …?

Šta je, onda, tačno kič? Kakva je razlika izmeđi kiča i šunda? Može li prava umjetnička vrijednost imati i elemente kiča ili je on potpuna negacija umjetnosti? Kako je kič nastao i kako bi svijet izgledao bez njega? Ima li ikoga ko je imun na zavodljivu snagu kiča?

Gotovo sve definicije kiča opisuju kič kao lošu pojavu, ali nijedna od njih ne uspijeva da iscrpi prirodu i fenomen kiča u potpunosti. U širem smislu, kič se dovodi u vezu sa masovnom kulturom i poistovećuje se sa neukusom, dok u užem smislu predstavlja komercijalizaciju i degradaciju umjetnosti. Kič je umjetnost koja prije svega teži da bude dopadljiva i u jednakoj mjeri može dolaziti i od dobrih i od loših umetnika.

Umjetnost prilagođena proletarijatu

Trenutak kada se kič formira i širi, prema sociolozima, jeste vrijeme industrijske revolucije u Americi i Zapadnoj Evropi.

Industrijalizacija je privukla veliki dio seoskog stanovništva u gradove i stvorila novi sloj stanovništva – radnike. Radnici su se definisali kao klasa koja je iz poslovnih razloga ovladala pismenošću, ali zbog nedostatka obrazovanja i slobodnog vremena nije mogla da prihvati i visoku kulturu.

Sa druge strane to, nekada seljačko, stanovništvo udaljilo se od narodne umjetnosti koja je ranije zadovoljavala njegove potrebe. Javila se potreba za novim oblikom umjetnosti koji će biti prilagođen proletarijatu, a kako kapitalizam funkcioniše po principu ponude i potražnje, ubrzo je na taj zahtjev i odgovoreno i to od strane vladajućeg sloja koji je sa svoje strane konzumirao visoku kulturu.

Novonastale potrebe novonastale klase stvorile su i novu kulturu kao zamjenu za staru. Ta nova kulture morala je da bude laka za konzumiranje, da ne zahtjeva nimalo duhovnog ili intelektualnog napora i da bude dopadljiva čulima. To je umjetnost koju će neobrazovani i umorni radnik lako konzumirati nakon napornog radnog dana.

Međutim, mora se uzeti u obzir da je nova klasa samo pokazala da nije u stanju da se zadovolji starim formama kulture; novu „kulturu“ servirala je stara, kulturna klasa koja je kulturu doživjela kao robu i dala adekvatnu ponudu.

Nova klasa nije bila ni dovoljno obrazovana da prepozna kič, ona je samo tražila nešto novo ne znajući šta to treba da bude. To novo ponudili su joj ljudi rafiniranog osjećaja za poslovanje, psiholozi koji su pronašli način da manipulišu ljudima onako kako to čine i dan danas.


Kič=demokratizacija kulture

Kič, dakle, postoji jednako zahvaljujući onima koji ga konzumiraju kao i onima koji ga stvaraju. U situaciji u kojoj kultura postaje masovna, kič se probija iz sfere umjetničkog u životnu svakodnevicu. Tako se kič dokopava magazina i novina i tu živi u popularnim i uprošćenim prikazima naučnih teorija. Na grobljima on opstaje u banalnim i preterano patetičnim novokomponovanim epitafima, ali i u nekropolama većim od stambenih kuća.

Na određeni način, kič preko uprošćavanja komplikovanih stvari služi njihovoj popularizaciji i na taj način doprinosi demokratizaciji kulture uopšte.

Na drugoj strani, pojam šunda se odnosi na kič u literaturi (u šund litertaturu ulaze ljubavni, erotski, krimi, vestern romani, dajdžest izdanja knjiga). Tako, šljašteća scenografija i neusklađene boje garderobe na nastupu folk pjevačice ne mogu biti šund – oni su kič, a šund može biti samo tekst njene pjesme.

Nasuprot svojim modernim varijantama, prava narodna muzika i kultura suštinski se razlikuju od kiča, prije svega kao nešto što je nastalo od strane naroda, kao izraz njegovih potreba i života, bez obzira na dopadljivost i komercijalnost. Takođe, narodna umjetnost podrazumijeva aktivno učestvovanje pojedinca, dok se u kiču uživa potpuno pasivno.

Kič ukus i kič roba

Bitno je biti svjestan toga da kič i šund postoje samo dok su materijalno isplativi jer ih niko ne stvara iz drugih motiva kao što je to slučaj sa pravom umjetnošću. Međutim, kultura kiča proizvodi kič ukus i vještačka potreba za kičom ostaje stalna, dok se jedino mijenjaju vidovi i stepen kiča. Tako se stvara situacija u kojoj nastaje začarani krug iz koga nema izlaza, a unutar koga stvari mogu postajati samo gore.


A zašto bi se i tražio izlaz kada kič podrazumijeva udobnost i povezan je sa čovjekovom varljivom glađu za komforom? Kič ne zahtjeva nikakav napor, u njemu se pasivno i udobno uživa. Kič je samim sobom potpuno razumljiv i od potrošača ne zahtjeva ništa osim njegovog novca. U vezi sa novcem javlja se i masovna, serijska proizvodnja kiča jer u kiču nema originalnosti.

Kič umjetnost se proizvodi lakše i jeftinije i, iako predstavlja proizvod niže vrednosti od prave umetnosti, on lako potiskuje pravu umetnost svojom masovnošću i masovnošću potrebe za njim.

Kič je zanimljiv, intenzivan, senzacionalan i lak za upoterbu. On pruža veće zadovoljstvo jer se obraća većem broju čula istovremeno. Kič mentalitet je stvorio potrebu za tim da dobro piće dobije dobro pakovanje, da dobru muziku izvode lepi i doterani izvođači (što je sve praćeno pojavom video spotova), da kvalitetna književnost mora da koketira sa snažnim emocijama straha, jeze, sentimentalnosti ili požude kako bi održavala pažnju čitalaca.

Komercijalni uspeh kiča može dovesti u zabludu da se kvantitet pomeša sa kvalitetom i da se kič poistoveti sa pravim vrednostima. Tako kič može zavesti prave umetnike da se njemu prilagode ili da potpuno izgube sebe u kiču.

Ostale vijesti iz kategorije