Više od 30 igranih i možda najpoznatiji kratki film koji je ikada napravljen, spada u nasljeđe Luisa Bunjuela. Karijeru mu je započeo brijač koji je kroz žensku očnu jabučicu probukao oštricu, u skandaloznom otvaranju svog 21-minutnog filma „Un chien andalou“ (1929), a završio je karijeru sa eksplozijom koja je probijala kroz pariški tržni centar, u „Predmet želje“ (1977) - bez nedostatka šokova i lukavih provokacija između. Gotovo pola stoljeća Bunjuel se veselio paljenjem osigurača pod buržoaskim predodžbama o dobrom ukusu i pristojnosti, spasivši svoje najgrublje divljake za ono što je smatrao samozadovoljstvom srednjih slojeva i licemjerjem katoličke crkve. Kao rezultat toga, mnogo se puta našao u raljama kritike, ali reakcija mu je bila dasve grubosti ispije na eks, poput jednog od dnevnih martinija za koje se zalagao da nikada ne propušta. Tvrdio je da je čuvao kamenje u džepovima na premijeri „Un chien andalou“, spreman da ga baci ako se publika pobuni - samo da bi bio razočaran kad su svi gledali bez riječi erotski nadrealizam tog filma. No skandalozni događaji će doći kasnije: njegov drugi film, „L'Age d'or“ (1930.), zabranjen je u Francuskoj, nakon što su premijeru napali demonstranti, koji su bacali tintu na ekran i napadali pokrovitelje, dok je njegov španjolski domaći film iz 1961. godine, „Viridiana“, Vatikan je proglasio bogohulnim i projekcije su zabranjene.
Na pitanje zašto stvara filmove, odgovorio je osporavajući Leibniza: „Da pokažem svijetu kako ovo nije najbolji od svih mogućih svjetova.“ U februaru 1900. u znaku Ribe, u malom provincijskom gradu Calandi u španjolskoj regiji, rodio se najveći filmski nadrealist i začetnik erotskoga filma. Odrastao je u katolicizmu i obrazovao se kod isusovaca, što je uvelike definiralo njegovo stvaralaštvo. To se osobito uviđa u redateljevoj uvijek problematičnoj temi religije te u subverzivnom ponašanju njegovih likova. Repertoar tema uključuje kritiku buržoazije, religijskog licemjerja i patrijarhalnog autoriteta, premda je možda i sam bio ovo potonje.
Ipak, Bunjuelova trajna reputacija kao nadrealiste i kreatora problema sklona je da prikrije koliko je on ustvari zabavan kao filmski stvaralac. Divljaštvo u njegovim filmovima temperirano je krhkim humorom i suhom duhovitošću, ali i sigurnim držanjem pripovijedanja koje je zaista procvjetalo za vrijeme njegovog još podcijenjenog razdoblja u Meksiku (gdje je napravio dvije trećine svojih djela) i u proslavljenoj kasnoj seriji filmova u Francuskoj. Stvarao je filmove provokativnog sadržaja, ali bez zapadanja u grotesknu ironiju. Dokazao je da moć filma leži u propitivanju društva, njegovog ponašanja i konvencija. Umjesto da ponude rješenje za političke probleme, njegovi filmovi u dijagnostičkom i simptomatičnom smislu pokazuju načine na koje su arbitrarni oblici moći sadržani unutar društva. U Buñuelovim filmovima politička realnost sastoji se od sna i jedino se kroz jači uvid u san može postići jasnija predodžba o tomu što njegovi filmovi otkrivaju o političkoj ideologiji. Gledati Buñuela ne znači pronaći rješenje za dileme, dapače, to znači potvrditi simptome koji postoje u problematičnim, ideološkim fantazijama svijeta.
Zanemari li se neutvrdiva uloga Bunjuela u stvaranju nekih filmova za vrijeme španjolskog građanskog rata on je režirao 32 filma: jedan dokumentarni, 29 igranih te dva koja se opiru svakom poznatom svrstavanju. Od igranih svega dva - Virdijanu i Tristana - povjesničari priznaju kao španjolske, uvrštavajući ih istodobno među deset najuspješnijih filmova španjolske kinematografije. U tim filmovima Bunjuel prikazuje licemjerje, prazninu, posesivnost svih vrsta, pervertiranost i amoralnost svijeta. Napokon, Bunjuel kao Španac ne može zapostaviti ni pitanje vjere. U zemlji u kojoj svećenstvo ima veoma važnu ulogu - po njegovom mišljenju negativnu - neizbježno je pokazati stajalište o tome. Bunjuel je izrazito antiklerikalan, ali tek rijetko polemizira s vjerom kao takvom. On ne podnosi praksu Božjih pastira. Prema njemu ona zna biti u suglasju s nazadnim silama. Bunjuel je ateist, no to se u njegovim djelima najviše očituje kao nemoć traženja Boga, i bilo kojeg uporišta. Nekršćansko u njegovim filmovima jest nedostatak nade i utjehe, no s njima se u Španjolskoj i previše manipuliralo. Budući da odbijam prihvatiti da postoji božanski tvorac čije mi djelo ostaje tajanstvenije od tajne, ostaje mi da živim u izvjesnoj tami. Izbarao sam svoje mjesto: ono je u tajni. - kaže Buñuel. Buñuel se razočarao u ljevičarskim političkim programima, a sumnjičav je bio i prema znanosti jer ona želi sve objasniti, i umjesto njenih pravila on se odlučuje za slučajnost. Uzroci slučaja su tajanstveni, slučaj oslobađa mašta, a mašta je - smatra - prva čovjekova prednost.
Kao i gotovo svaka avangarda koja se opire fabuli kao proizvodu preživjele građanske umjetnosti, i Bunuel najprije zazire od fabuliranja, od filma s pričom, dok kasnije, u igranim filmovima, izbjegava lančanu radnju, a ponekad i realističko motiviranje. Kako bilo taj najveći filmski nadrealist jedan je od najžešćih kritičara suvremenog građanskog društva te jedan od tvoraca erotskog filma. Stvorivši remek djela u toliko različitim filmskim razdobljima - nijemom i zvučnom filmu, dokumentarnom, igranom i eksperimentalnom, u nadrealizmu, neorealizmu, klasičnom fabularnom filmu, političkom filmu, modernizmu i postmodernizmu - Bunuel je tvorac opusa koji je jedinstven i kako rekapitulacija i kao osobni komentar cijele povijesti filma od kraja 1920-ih do kraja 1970-ih godina. Napustio nas je na današnji dan 1983. godine u Meksiku, ali njegovi filmovi su dan danas ostali relevantni.