22.05.2020

Le petit Charles: Jedan sasvim lični izbor

Autor: Bojana Šolaja

Čovjek izlazi na scenu brišući ruke salvetom i gleda me pogledom poslije kojeg znam da dolazi nešto važno. Tako je to sa očima. Nema ničeg bezopasnijeg što do te mjere ugrožava. Izgubivši osjećaj da biram koga i šta gledam, odjednom postajem gledana i ranjiva toliko da mogu samo da čekam šta će ovaj sa druge strane da učini sa onim što se pred njim otvorilo - hoće li čuvati moju tajnu ili će pustiti da bude nošena onoliko daleko koliko dopire melodija koja obogaćuje trenutak. Rasplet donosi neočekivano - taj neznanac moju priču pretvara u svoju, uzima sebi na teret ono moje nikada izgovoreno i postaje neko sasvim blizak svakom novom riječju koju naslanja na jednako savršene tonove...Tako je izgledao moj prvi susret sa "malim Šarlom", kojeg bolje znate pod glasovitim imenom - Šarl Aznavur.
Kasnije sam shvatila da je to što je učinio sa mnom kada sam, kao djevojčica, prvi put pogledala taj video zapis iz davne 1965. godine bilo upravo ono kako je i sam doživljavao svoj poziv - ogoliti se kao čovjek pred svakim ko te vidi na sceni i na kome se tvoj pogled povratno zaustavi, dopustiti da te kao prijatelja i sapatnika doživi čak i onaj ko te nikada nije upoznao.
Vođen primjerima slavnog Trenea, Ševalijea, Pjafove, gradio je muzički stil koji je, obogaćen sadržinom njegovog duboko osjetljivog unutrašnjeg svijeta, vremenom postao sasvim i neprevaziđeno njegov. Kao da ga je Neko stvorio tačno takvim da, svako ko je zatečen u nekom vremenu sa kojim ne zna kako da izađe na kraj, može da se prepozna u njemu - mali čovjek nenametljiv stasom i položajem, nemoćan pred sviješću o svojoj prolaznosti i krhkosti, otkriva se kao umjetnik u svoj svojoj veličini i nepobjedivosti.
Pred vama je jedan sasvim lični izbor pjesama melanholije, nostalgije i utjehe, traženja i nalaženja, kroz koje se izgradilo jedno sasvim posebno prijateljstvo na distanci od pola vijeka.
1. La Bohème

Kako ste vjerovatno mogli da pretpostavite, za sve je u stvari kriva ova pjesma. Jedna prohujala mladost puna strasti, nemaštine, slobode, ljubavi - prema umjetnosti, prema čovjeku koji stvara. "Pričam vam o jednom vremenu koje mlađi od dvadeset ne mogu znati...", počinje Aznavur dok se pred slušaocem otvaraju prizori Pariza, Montmartra i njegovih uličnih umjetnika kojima je stvaralaštvo milije od hljeba koji jedu i vazduha koji dišu. Vraća nas u vrijeme kojem nismo mogli svjedočiti, ali kroz osjećanja koja su sasvim bliska. Završnica ište suzu za onim što je prošlo pretvorivši se u sjećanje koje blijedi, opominjući neku novu mladost na ljudsku prolaznost i "užas zaborava".

2. Les deux guitares

Izazivam vas da poslušate ovu pjesmu bez da vam svaka tačka na tijelu zaigra zbog jedne proste činjenice - što ste živi i što svjedočite životu. Kroz svaku riječ koja prati melodiju probija se opomena o prolaznosti i ispraznosti života, o tome koliko je važno da mu brzo, što prije, damo neki smisao. Jer, uskoro će neko tuđe vrijeme doći po svoje. "Zašto smo živi, zašto nas ima? Koji je razlog za biti živ?"... traži se odgovor brzo, što brže! Ali, vi ne slušate, već puštate da vas nosi ciganska muzika, koja oslobađa od tjeskobe koju izazivaju pitanja koja naviru - "Primum vivere, deinde filosofari"!


3. She
Ona. Tri slova, a svako ih je odmah obogatio značenjem. "Svako u životu ima jednu zvijezdu", rekao bi Alfredo u čuvenom Tornatoreovom ostvarenju "Cinema paradiso". Lice koja se ne zaboravlja i koje daje smisao, zbog nečega što nam je bilo ili prije, zbog nečega što smo mi bili uz njega.

4. La Mamma
Možda smo svi djeca, samo što je nekima isteklo vrijeme za igru. Otrgnuti iz porodičnog gnijezda, pretvaramo se u lutalice. Možda zaista gledajući u majčino lice tražimo Majku. Kada odu oni u čijim smo očima uvijek djeca, u čijem krilu ćemo se tješiti kada padnemo? Ako nema Majke koja nas gleda odozgo da nas upozori, jesmo li odgovorni za svaki svoj postupak i krivi za svaku svoju grešku? Ako nema Majke, možda stvarno nismo ništa drugo do kopilad usred nepoznatog i možda stvarno nema ognjišta koje će nas ugrijati od tog užasa.


5. Hier Encore
Konačno, mjesto na kojem se susreće mladalačka "nepodnošljiva lakoća postojanja" sa starošću koja mora da pita: Kuda dalje?
Mladost ne mari za juče i ne interesuje se za sjutra. Ona se raduje, grabi, doživljava. Stvara vječnost u parčićima sekunde. I zaista, kao u parčetu sekunde, juče odjednom postaje sve što imamo. Neki dječak u nama hoće da pravi neku novu oazu u vremenu, ali pješčanik nas već do guše zatrpava i ostavlja u pustinji u kojoj se igra završava.


Ostale vijesti iz kategorije