Ayna Moazzen za Makanje: Umjetnost i istorija umjetnosti su kao okean!

Slikarka, umjetnička kritičarka i kustoskinja po profesiji, umjetnica u svakom segmentu svog života, odgovarajući na pitanja Ayna Moazzen nas vodi kroz umjetničke i istorijske prostore svoje domovine Irana, najranija sjećanja i proljećnom povjetarcu starih bašti u Teheranu.

Koji je to krucijalni dio iranske umjetnosti za koji bi ljudi izvan granica trebalo da znaju? 

Smatram da su minijature jedno od najnevjerovatnijih djelova iranske umjetnosti. Persijsko minijaturno slikarstvo je dvorska i aristokratska umjetnost, izuzetne boje, uravnotežene kompozicije rađene s pedantnom pažnjom sve do najsitnijh detalja. Tokom svoje istorije kraljevski dvorovi imali su blizak afinitet prema  persijskom minijaturnom slikarstvu i upravo tom tijesnom vezom pod kraljevskim pokroviteljstvom, u kojem su vladari i njihovi oblasni upravnici podržavali i bodrili umjetnike, doprinosila je progresu ovog vida umjetnosti. Osim prijestonice čija podrška nije izostajala ni u jednom periodu, određeni regioni i gradovi takođe su svjedočili i pozdravili pojavu različitih slikarskih škola, a neke od najpoznatijih su Tabriz, Širaz i Herat. Važno je naglasiti i da su persijske minijature  slobodne od bilo kog određenog prostora ili vremena koje obdaruje transcendentalni kvalitet.

Koja je Vaša najdraža knjiga iz iranske literature, pjesma koja nikada ne silazi sa Vaše plejliste?

Oduvijek sam bila velika obožavateljka iranske književnosti. Klasici kao što su Hajam, Hafez Širazi, Saadi i tako dalje. Takođe i savremenici kao što su Sadegh Hedaiat, Forough Farrokhzad, Jalal Al-e-Ahmad i mnogi drugi moćni iranski pisci. Tako je teško spomenuti samo jednu knjigu, ali mogu reći da me je Khaiiam-e Neishaburi  impresionirao svojim stavom i stilom. Takođe, muzika je važan dio moje kulture, između ostalog i jer je velika mješavina drevnih kultura, njihovih šarenolikosti i jedinstvenosti. Duboko poštujem stare majstore i čistu tradicionalnu iransku muziku koja ima različite grane više kultura Irana. Harmonija teksta i melodije govori mnogo o bogatstvu i jednog i drugog u mom zavičaju. Jedna od njih koja me vraća u djetinjstvo i slatkom proljećnom povjetarcu u starim baštama u Teheranu je "Tasnif-e Mobtala" Mohamedreza Šadžarijana, velikog majstora iranske tradicije.

Nedavno ste bili dio kolektivne umjetničke izložbe. Da li biste nam mogli objasniti dublji koncept, kako je reagovala publika, i kakva je uopšteno podrška i solidarnost naroda u Italiji i Evropi sa Iranom?

Moj poslednji rad je predstavljen u Gazelli Art House u Bakuu. „Potisnuta sećanja“ sa radovima iz različitih medija, Gazelli Art House predstavlja uvide sedam izuzetnih ženskih  umjetnica, ističući njihova individualna društvena iskustva kroz kontekst raznolikih kulturnih realija. Djelo “Pismo sebi” koje se odnosi na izgubljeno potisnuto sjećanje je u stvari posvećena priča o razdvajanju moje porodice, čiji je dio živio u Azerbejdžanu a drugi u Iranu. Članovi moje porodice, koji više nijesu mogli da se viđaju zbog zatvaranja granica tokom sovjetske vlasti, neprekidno su decenijama razmjenjivali pisma. I evo ovih pisama, neka budu i ostanu tu jer iako se generacije mijenjaju, doživljene emocije se ne gube, već se prenose na sljedeće generacije. Dakle, nosim tugu zbog događaja kojima  nijesam lično ni svjedočila. Ovo nije samo priča o porodici, ovo je priča o čitavoj geografiji pod uticajem političkih i društvenih procesa. Mnoga pisma su upućena baki moje majke Ajni, a upravo sam koristila ogledala kao da sebi predstavljam pisma, prošlost moje porodice, koja je postala jedno sa mnom. Kružni oblik ogledala je simbol koncepta cərki-fələk (točak život), i sjećanja koja se brišu dok se okreće. Posvećeno je hrabrim ženama moje domovine Irana koje rizikuju sve za bolje sjutra i posvećen je svakoj ženi na prvim linijama promena!

Vaš otac je poznati iranski umjetnik, baš kao što ste i Vi. Shodno s time, kako percipirate savremenu iransku scenu, koliko je uopšte moguće mijenjati stvari samom umjetnošću?

Naravno da sam jako zahvalna što sam rođena u porodici umjetnika, što znači da imate priliku da budete u kontaktu sa različitim slojevima današnje komplikovane umjetničke scene. Mlada sam, ali pomalo i iskusna! Savremena umjetnost Irana suočila se sa mnogo političkih i društvenih promjena u zemlji . U suštini, na to su uvijek uticali ovi usponi i padovi opšte situacije u Iranu u posljednjih 100 godina. Istorija nam jasno pokazuje da je umjetnost mogla da preuzme važnu ulogu sa unošenjem promena na različitim stranama svijeta. Bili smo svjedoci toga u posljednjih šest mjeseci sa umjetničkim djelima  pokretom "Žene, život, sloboda". Međutim, želim to da nazovem „Iranskom revolucijom“!

 Kako doživljavate feminizam kroz umjetnost?

 Feminizam u umjetnosti je imao dubok uticaj na načine u kojima se pol, moć i reprezentacija istražuju i izražavaju u kreativnim poljima. Istorijski gledano, žene su bile nedovoljno zastupljene i potcijenjene u svijetu umjetnosti, ali feministički umjetnici i aktivisti su radili na osporavanju ovog statusa kvo zalaganjem za veću vidljivost, prepoznavanje i podršku. Feminizam je igrao važnu ulogu u iranskoj umjetnosti, posebno u postrevolucionarnom periodu. Islamska revolucija 1979. donijela je značajne promjene iranskom društvu, uključujući ograničenja ženskih prava i nametanje striktnog roda normama. Kao odgovor, mnogi iranski umjetnici, uključujući žene počeli su da koriste svoj rad kao sredstvo za izazivanje i podmetanje ovih normi, često uz veliki lični rizik. Feministička umjetnost u Iranu ima mnogo oblika, uključujući slikarstvo, skulpturu, performans i fotografiju. Žene umjetnice koristile su svoj rad da istraže pitanja roda, seksualnosti i identiteta, kao i da kritikuju patrijarhalne strukture moći koji podupiru iransko društvo. Mnoge iranske feminističke umetnice imaju takođe su bili uključene u aktivizam, koristeći svoj rad za podizanje svijesti o pravima žena i zalaganju za društvene i političke promjene. Značaj feminizma u iranskoj umjetnosti leži u njegovoj sposobnosti da izazove dominantne narative i da pruži glas onima koji su marginalizovani ili ućutkani. Isticanjem iskustva i perspektive žena, iranske feminističke umjetnice pomogle su da se stvori inkluzivniji i raznovrsniji svijet umjetnosti, jedan koji odražava složene realnosti savremenog iranskog društva. Pored toga, feministička umjetnost je igrala ključnu ulogu zalažući se za veću rodnu ravnopravnost i socijalnu pravdu u Iranu i šire.

Kako iranska kinematografija prezentuje duh samog društva, koji biste od svih njih, i kojeg reditelja predložili kao savršen primjer da se prodre u dušu Vašeg naroda?

 Abas Kiarostami je bio iranski režiser i jedna od najuticajnijih ličnosti savremene svjetske kinematografije. Njegovi filmovi su poznati po svojim poetskim i filozofskim istraživanja svakodnevnog života, kao i često brisanje granica između igranog i dokumentarnog. Kiarostamijevo djelo karakteriše minimalistički stil  naglasak na ljudskim odnosima i interakcijama. Njegovi filmovi često prikazuju neprofesionalne glumce i snimaju se pomoću prirodnog svjetla i podešavanja lokacije. Mnogi od njegovih filmova su smješteni ruralnog Irana i istražuju živote običnih ljudi, često sa fokusom na iskustvima žena i djece. Neki od najpoznatijih Kiarostamijevih filmova uključuju "Krupni plan", „Ukus trešnje“ i „Vjetar će nas nositi“. Ovi filmovi osvojili su brojne nagrade i priznanja, uključujući i Zlatnu palma na Filmskom festivalu u Kanu.

Koja je najuočljivija razlika između iranske i evropske kulture, a u čemu imaju najviše sličnosti?

Ljubav prema umjetnosti i književnosti: i iranska i evropska kultura imaju bogatu umjetničku i književnu tradiciju, sa dubokim uvažavanjem za poeziju, muziku i vizuelne umjetnosti. Iranska i evropska umjetnost i kultura imaju i mnogo razlika, odražavajući njihove različite istorije, tradicije i društveni kontekst kao što je religija. Ona je odigrala značajnu ulogu u oblikovanju obje, kako i  iranske tako i evropske kulture, ali na različite načine. Iran je islamska zemlja, a islamska umjetnost i vjerska tradicija  imali su dubok uticaj na iransku umjetnost i kulturu. U suprotnosti, evropsku kulturu oblikovale su različite religijske tradicije, uključujući hrišćanstvo, judaizam i islam. Što se tiče Irana ključan je i jezik kojim govorimo, persijski je zvanični jezik Irana, a iranska umjetnost i književnost su pod dubokim uticajem persijskog jezika i poezije. Evropska kultura, s druge strane, obuhvata mnogo različitih jezika, uključujući engleski, francuski, njemački, španski i italijanski, od kojih je svaki doprinio raznovrsnosti umjetničke tradicije. Istorija je takođe važan primjer. Iranska umjetnost i kultura su duboko ukorenjeni u drevnoj istoriji i tradiciji zemlje, uključujući Persijsko carstvo i zoroastrijsku religiju. Evropsku umjetnost i kulturu oblikovalo je mnoštvo istorijske tradicije, kao što su renesansa, gotička i klasična umjetnost. Jedna od stvari koje me uvijek impresioniraju su umjetnički mediji. Iranska umjetnost ima snažnu tradiciju kaligrafije, minijaturnog slikarstva i keramičarstva, između ostalih medija. evropska umjetnost ima bogatu tradiciju slikarstva, vajarstva i arhitekture, i takođe je dala značajan doprinos književnosti, muzici i pozorištu. Društveni i politički kontekst iranske i evropske kulture takođe je odigrao značajnu ulogu u oblikovanju umjetničkog izraza. Iran je doživio značajan politički i društveni preokret u posljednjih decenija, a iranski umjetnici su često koristili svoj rad ne bi li istražili pitanja identiteta, roda i socijalne pravde. Evropski umjetnici su se bavili i društvenim i političkim pitanjima, ali  različitim načinima i u različitim kontekstima.

Šta Vam najviše nedostaje iz Vaše domovine, kada ste u inostranstvu?

Ljudi! Moj narod je poznat po svojoj ljubaznosti i gostoprimstvu koje je duboko ukorenjeno u iranskoj kulturi. Gostoljubivost se smatra kamenom temeljcom iranske kulture i često se proširuje na strance i goste. Kada gosti stignu u iransku kuću, često su dočekani toplinom i velikodušnošću. Nudi im se čaj, slatkiši i drugo osvježenje, sa njima podijelimo obrok, a nerijetko sui  situacije da obilazak postane produžena posjeta. Ovo gostoprimstvo nije ograničeno na dom, već se takođe proširuje na javne prostore kao što su parkovi i restorani, gdje stranci mogu biti pozvani da se pridruže društvenim aktivnostima. Kultura gostoprimstva je ukorijenjena u iranskoj tradiciji koja  stavlja snažan naglasak na velikodušnost i ljubaznost prema drugima.

Koji je to krucijalni momenat kada ste odlučili da će umjetnost zauzimati glavno mjesto u Vašem životu, a kada Vam je bilo najteže da na tom putu i ostanete?

U stvari, to nije bio izbor! Rođena sam u svijetu umjetnosti, i kao da sam se samo odjednom našla  u srednjoj likovnoj školi sa 14 godina! Najteža odluka je bio trenutak kada sam morala da odaberem teoriju ili praktični dio školovanja i na kraju sam nastavila kao umjetnički kritičar i kustos, tako da mogu da kažem da je to bila prava odluka i da me mnogo čini srećnom da se bavim i umjetničkim i kritičkim svijetom.

Vaš najdraži umjetnik/ca svih vremena?

To je najteže pitanje za nekog poput mene ko čita i posvjećuje život umjetnosti 24/7. Umjetnost i istoriji umjetnosti su kao okean!

Izvor fotografija: PA