Maša Božović za makanje:Birala bih da radim sa kreativnim profesionalcima, sa pametnim i otvorenim ljudima koji razgovaraju, razumiju, daju slobodu.

Maša Božović, rođena 12.12.2000. u Nikšiću. Završila osnovne studije glume na Cetinju u klasi profesora Branimira Popovića i Anđelije Rondović. Trenutno na master studijama. Iza sebe ima rad na studentskim predstavama ,,Krivica“, ,,U plamenu strasti“, ,,Hasanaginica“ i ,,Prst“ kao i profesionalne angažmane u CNPu sa predstavom ,,Bladi mun“ i Nikšićkom pozorištu sa predstavom ,,Narodni poslanik“.

1. Gluma predstavlja inhibiciju različitih duševnih i mentalnih stanja, istraživanje sopstvene ličnosti i sposobnost empatisanja sa svijetom na dubokom nivou. Šta te je privuklo kod glume, a šta te je zadržalo u tom svijetu ?

Valjda me je kao dijete privukla ta začudnost da toliko duboko i istinito možeš da se “pretvaraš” da si neko drugi, da osjećaš i proživljavaš neke izmaštane situacije koje su uvijek zanimljivije od naše male svakodnevnice. Zadržala me je, vjerujem, spoznaja da ja to mogu.

2. Majkl Kejn bira uloge na osnovu toga da li će  biti nominovan za oskara, ako ne nađe uloge koje će pokupiti nagrade, onda bira uloge koje će platiti račune. Robert Petinson šalje e-mailove režiserima sa kojima želi da radi i to često budu vizionari ili inovatori kao što su braća Safdi. Po kojim kriterijumina biraš ili odbijaš svoje uloge i šta lik kojeg tumačiš mora da posjeduje da bi te uloga privukla ?

Voljela bih da je situacija kod nas takva da glumci više mogu da biraju uloge, da na taj način čuvaju sebe, svoje glumačko biće i uopšte svoju inteligenciju. No, da bi se računi platili, sve ovo se često ostavlja po strani. Tako da, u nekom svijetu boljem od ovog, gdje se kultura i umjetnost cijene, birala bih uloge na osnovu dobro napisanih tekstova koji kao takvi nude sadržajne i kompleksne karaktere, zanimljive prepreke sa kojima se oni nose, unutrašnje i spoljašnje borbe, snažne motive koji ih tjeraju da djelaju, konkretne ciljeve kojima teže...Birala bih uloge koje na nivou nečega što je cjelina u idejno-tematskom okviru podrazumijevaju sve ono što kao čovjek mogu i želim da zastupam, i da kao takvo branim glumačkim sredstvima svim bićem.

Birala bih da radim sa kreativnim profesionalcima, sa pametnim i otvorenim ljudima koji razgovaraju, razumiju, daju slobodu, konstantno otvaraju nova pitanja i mogućnosti.

U ovom prostoru i vremenu, još uvijek nisam u prilici da biram šta hoću ali je moj izbor da i sada i ovdje budem u prilici da biram šta neću. A neću neetičnost u pozorištu.

3. Svijet glume gledamo kroz luksuz i glamur. Od filmskih setova do svjetskih pozornica, od gala pa sve do dodjela nagrada. Koje su to realnosti svijeta glume koje ne vidimo i kako se suočavaš sa tim izazovima ?

Kod nas ne postoji luksuz i glamur. Ali ono što je sigurno isto je svijet glumaca prije upaljenih reflektora. To su stalna preispitivanja, analize, pokušaji, misao da ništa ne ide, iluzije da je bolje nego ikad, promašaji, introspekcije.. Ovo je kolektivna umjetnost koja zavisi od raznoraznih faktora. Naravno da u tako specifičnim poslovima kao što je stvaranje novog života dolazi do različitih vizija iz pravaca svih umjetničkih sektora. Ipak, glumac kao neko ko će sve to nalaziti u sebi i dominantno razvijati sam uvijek teži da ostane sto više slobodan u svojoj kreaciji, a kad neko traži slobodu, valjda je jasno da mora dolaziti do sukoba. Kod nerazvijenih i primitivnih grupa kakvoj pripada i čovjek. Malo je kolektiva u kojima se nađu biseri ljudske civilizacije. Takvi stvaraju remek djela.

Svaki novi rad na nečemu novom jeste novi strah. Takvi su počeci svega, ne samo u našem poslu. Kod nas je samo skrivenije, pa se čini da veliki glumci i glumice sjajne uloge stvaraju onog trenutka kad ih gledamo. Da bi se desile dobre stvari, dobra umjetnost, uvijek je potrebno da se dese i ogromna žrtva i posvećenost. Mislim da se to nikad ne mijenja. Svaki proces jeste ranjavanje i liječenje sebe.

4. Režiser i glumci su primarno vezivno tkivo produkcije. Od legendarnih spojeva Martina Skorsezija i Roberta Denira, Ves Andersona i Bila Mareja, Bred Pita i Dejvida Finčera. Šta su po tebi kvaliteti koje mora da posjeduje jedan režiser i kako iznosiš ulogu u slučaju da dođe do kreativne razlike između tebe i njega/nje ?

Kvaliteti koje mora ili bi trebalo da posjeduje režiser pored podrazumijevane inteligencije i dobre komunikacije sa glumcima, su i osjećaj za dramsko, poznavanje psihologije, kreativnost, konkretnost, analitičnost, preciznost, lucidnost, strpljivost, marljivost, hrabrost, osjećaj za lijepo..

U slučaju da dođe do kreativne razlike između mene i mog buduceg reditelja, tražicu objašnjenja. Ukoliko režiser posjeduje gore navedene kvalitete ne sumnjam da ćemo doći do rješenja.

5. Trema je najveća prepreka u životu svakog potencijalnog performera. Kako si se izborila sa tremom pred prijemni za FDU i da li i dalje postoji pred nastup ?

Imam tremu, to je valjda normalno. Na prijemnom nisam imala kad da razmišljam o njoj. Znala sam da je to mojih 5 minuta i da ne smijem da se prepustim tome. Valjda je bio veći strah od toga da me trema ne “pojede” nego strah od samog prijemnog, pa sam znala da nema luksuza za nju. Nastupila je tek posle. Užasno je to čekanje rezultata.

6. Uzori nam često definišu pravac i ukuse. Ko je na tebe imao uticaja u tvom kreativnom putovanju i koliko si se promijenila kao izvođač od svojih početaka ?

Išla sam u školu glume “Prazan prostor” u Nikšicu tokom srednje skole. Te godine su najsklonije raznim uticajima. Srećna sam što su baš oni u najvećem procentu uticali na mene i moj ukus. To je “škola” koja ti dozvoljava da se razvijas u neku bolju verziju sebe, bez nametanja bilo čega što ne proizilazi iz tebe samog. U prilog tome govori činjenica da i tamo ima raznih kretena hahahhaha

A uticale su vjerovatno sve knjige koje sam pročitala, odgledane predstave, filmovi, društvo..

Fakultet je uticao na mene kao izvođaca. Ne bih rekla da se te stvari znatno mijenjaju, jer gluma često ide iz stomaka i nečeg intuitivnog. To intuitivno je uvijek esencija nas samih. Fakultet uči tehnikama razvijanja tog intuitivnog. Da bude bogatije i potkovanije. Za razliku od ranije, svjesnija sam svog senzibiliteta i svojih mogucnosti zahvaljujuci nekim divnim profesorima koje imamo.

7. Crna Gora proživljava egzodus glumaca i glumica ka Srbiji ili Rusiji zarad boljih i plata. Šta je to što tebe drži u svojoj zemlji i šta bi po tebi moglo da se učini da se naše pozorišno stvaralaštvo ujača i da filmska/tv industrija zaživi ?

Da se prije svega odvoji više novca iz državnog budžeta za umjetnost i kulturu. Mnogo više. Ne samo zbog novca koje bi bilo ogroman korak u napredovanju organizacija i institucija koje imamo i nemamo, već i zbog osvješćivanja masa o bitnosti nečega edukativnog, opominjujućeg, kritičkog i lijepog kao što je pozorište.

Mislim da se stvari rješavaju prije svega, stvaranjem pozorišta za djecu. Mi smo jedina zemlja u Evropi koja nema pozorište za djecu.

Dalje, otvaranjem novih scena, za početak studentske; usmjeravanjem novca u nezavisne produkcije;

Promjenom sistematizacije radnih mjesta u pozorištima, pravljenjem otvorenih kastinga ali ovog puta za sve;

Angažovanjem svjetskih performera, reditelja, umjetnika u držanju radionica; slanjem predstava na festivale, umrežavanjem sa regionalnim pozorisnim scenama..

Što se tiče filmske i tv produkcije ona skoro pa ne postoji. Ali dolaze neki super mladi ljudi koji će zahtijevati promjene. Duboko vjerujem u svoju generaciju.

8. Danas svako ima potencijala da putem društvenih medija kontroliše svoj imidž i započne svoj biznis. Koliko i kako su društveni mediji aktivni u glumačkom svijetu Crne Gore ?

Često pomislim da možda i nije toliko strašno da izbacam snimke svog tutorijala za dame na instagram i fb da bi mi dragi pratioci potencijalno došli na predstavu. Eto toliko o tome koliko nas kao glumce poštuju. O glumicama da ne govorim.

9. Sjutra ćeš kroz svoj rad i ti postati nekom inspiracija i uzor. Šta bi kroz svoja iskustva poručila budućim generacijama koje kreću tvojim stopama ?

Ja kod ljudi bez obzira čime se oni bavili ili željeli da se bave, najviše cijenim empatiju i hrabrost. Voljela bih da više osjećamo i saosjećamo. Da ne zabijamo glave i jezike tamo gdje im nije mjesto. Da zastupamo svoje stavove i da se ne plašimo struktura. Jer smo mi ti koji će ih slomiti.

10. Za kraj, koje filmove i predstave bi preporučila čitaocima makanja ?

Preporučujem predstavu Anu Karenjinu u režiji Mirka Radonjića.