Trinaestog novembra 1813. rođen je Petar II Petrović Njegoš. Svaki biografski podatak u nastavku bi bio suvišan, a svaka druga odrednica prošla bi sito jedne strane i rešeto one druge. Latinka Perović je za jednog drugog oca nacije napisala da je njegovu neknjiževnu biografiju moguće napisati bez književne, ali ne i obrnuto. To uraditi Njegošu, političko je profiterstvo, a književno-istorijsko “ubistvo”. Jedina odrednica koja ne bi ugrozila nastavak ovog teksta je želja, identitetska, koju je Ćosić izrazio pred Titom, govoreći da želi da bude „pisac i slobodan čovek“. U to odrednicu staje svako Njegoševo lično stremljenje. Kako vrijeme odmiče, od pisca i slobodnog čovjeka ostaje samo maska za političke floskule današnjice upakovane u celofan metakontekstualne filozofske istine.
Isidora Sekulić je, pored svih arhivista, političara i crkvenjaka koji se bave pitanjem nacionalnosti i identiteta Petra II, odredila njegovo porijeklo onako kako se, nakon čitanja njegovih tekstova, najviše čini ispravnim: „Vladika Rade se (tek potom) rodio na Njegušima, a pre toga se rodio u zraku svetlosti koja jedina vezuje daljine i prostore; prostor nad Crnom Gorom i onaj među zvezdama“. Dakle, onaj ko želi upoznati Njegoša, vladiku, treba posjetiti Biljardu. Da bi se Rade, Tomov, pjesnik, barem naslutio u svojoj veličini, mora se zaći u metafiziku. Ako tvrdimo da je Njegoš vanvremen ili svevremen, omnipotentan ili omniprisutan, moramo mu, jer on ne ljubi lance, dopustiti da napusti okvire vremenitog. Bujica polemika o njegovom identitetu u skupštinskim klupama, mitropolijama, akademskim radovima i na društvenim mrežama čini se neiscrpna. Manipulišući time čiji je, mi predstajemo da budemo njegovi. A on ostaje, i na vrhu Lovćena, sirak tužni, bez nigđe nikoga. U politikanskim prepucavanjima oko toga da li njegov rođendan treba biti radan ili neradan, konsenzus se nalazi u mrtvome snu kojim pleme nastavlja da spava. Njegoš je, u grabežu i otimačini oko jedne genijalnosti, postao toliko svačiji, da je ostao ničiji. Eto ti svevremenosti i slobode, Rade!
Nacionalizovanje (a države nestaju), kanonizovanje (a kanoni se ruše), kontekstualizacija (identitet je relativan u odnosu na kontekst, a on nije vječan), demonizacija (onoga koji je boj Satane i Boga okončao desetercem?), banalizacija (kad je pjesnik bio banalan?), alati su prosječnih. Oni izuzetni, koji znaju i osjećaju Hamleta, Remboa i Stepskoga vuka, razumjeće i Pustinjaka Cetinjskog. Njegov beskrajan napor da živi u tekstu i kroz njega, prepoznaće samo oni koji njegova djela dekontekstualizuju. Van teksta, nalaze se Turci i Crnogorci, Bog i Satana, luna i krst, kosovske grobnice, patrijarhat. Tamo negdje, u metafizici pročišćene tekstualnosti, nalaze se dobro i zlo, Eros i Tanatos, poredak i pobuna, etika i estetika. To su vječne kategorije, koje će preživjeti kontekst crnogorske socio-političke svakodnevnice, koje se mogu objasniti na svakom svjetskom univerzitetu, kategorije koje su dozvoljene i Dostojevskom, Gogolju i Tolstoju dok nad Ukrajinom lete ruski avioni. Gnoza, duhovno stanje prosvjetljenog čovjeka, koje je Njegoš dostigao, očigledno je predaleko nama podno brda.
Njegošev dan, crnogorski praznik kulture, obilježava se, od ove godine, nakon višegodišnjih parlamentarnih i vanparlamentarnih debata, održavanjem kulturnih manifestacija koje će biti posvećene liku i djelu Petra II Petrovića Njegoša. Etimologija riječi kultura vodi nas do dva velika glagola, čuvati i poštovati. To moraju biti i naši ciljevi kada naredne godine budemo slavili ovaj državni praznik. Čuvati njegovo djelo od zaborava, od manipulacija, Twitter botova, od banalizacije i postmodernih šema i dilema, mora biti primarni zadatak svakoga ko slavi ovaj praznik. Neka nam ova godina bude za nauk. Naredne, neka se ori „Vijenac“ gorama, neka zaiskri „Luča“ u smrtnoj prašini. Štitimo i poštujmo, i Njegoša i crnogorsku kulturu. Do tada, izvršna i zakonodavna vlast imaju vremena da se dogovore oko toga kada i koliko slavimo ovaj praznik. Neka se slavi onoliko dana koliko je potrebno da svi proniknemo u suštinu onoga što je Njegoševa misao. Tako ćemo slaviti onoliko koliko je zaslužio. Vječno.
Izvor fotografije: Dejan Batrićević, "Gorski vijenac" - Kulturni centar PUNKT