20.09.2022

Trijumf volje: Stravična moć propagande u umjetnosti

Autor: Nikola Saveljić

Propaganda je namjerni i sistematski pokušaj oblikovanja tuđe percepcije i manipulisanja tuđim ponašanjima i spoznajama kako bi se podstaklo ponašanje koje je u skladu sa interesima propagatora. Ona se kroz razne istorijske etape pojavljivala i sprovodila na različite načine, a svoj primjetniji uticaj na evropskom tlu je započela za vrijeme Prvog svjetskog rata, a učvrstila u periodu Hitlera u toku Drugog svjetskog rata. Samim tim, analizom filma „Trijumf volje“ (Leni Rifenštal) će redakcija Makanja približiti i ukazati na važnost propagande kao moćnog manipulativnog „oružja“ Trećeg rajha u prošlom vijeku.


Izvor: Wikipedia

Značaj Leni Rifenštal se ogleda u njenoj, za to vrijeme modernoj, filmskoj estetici koja na specifičan, umjetnički način prikazuje naga tijela. Iako su njena djela odbijala mnoge, „Trijumf volje“ postaje skoro pa savršena propagandna „mašinerija“ Trećeg rajha koja zadobija povjerenje većine. Podijeljen na četiri dana, „Trijumf“ na poetičan način oslikava propagandni uticaj, i značaj Hitlera za samo njemačko društvo. U svakom od ovih dana nam se jasno ukazuju smisao i djelotvornost, kako kroz njega kao vođu i samoprozvanog velikana njemačkog naroda, tako i kroz estetiku i muzičku podlogu ovog stvaralačkog poduhvata. Hitlerovo slijetanje na aerodrom u Nirnbergu, propraćeno ovacijama poklonika njegovog režima uz glasnu i ekspresivnu muzičku pratnju, simboliše njegovu sveprisutnost u tadašnjoj Njemačkoj. Ažurnost naroda da budu Hitlerova pratnja, produžetak njegove etnocidne ideologije, potvrđuje činjenicu da ima prisutnost Deus Ex Machine – kako u mislima, tako na drumu pristalica. Među pristalicama ima i djece, kao i što je prikazano u filmu. Njihovi osmijesi, kao i darovanje cvijeća monstruoznom vođi, na čudan, ali i morbidno poetičan način predstavljaju sticanje osjećaja sigurnosti i povjerenja. Kako drugačije ubijediti narod u ispravnost svoje ideologije nego prikazivanjem i upotrebom dječije sreće. Znao je šta radi i bio je i više nego siguran u svoju ideju. On je moćan diktator, idejni vođa u zjenicama „opčinjenih“, monstrum u očima drugih. Rifenštalova se u potpunosti klanja liku Hitlera i, na veliku žalost, ga veliča. Tome doprinose i prikazi ulica Nirnberga, kao i kampova. Dok on vlada, Njemačka će biti na vrhu i uživati u jedinstvu, miru i sjaju. On„prodaje“ ovu ideju naivnim ljudima, i onima koji su svjesni cjelokupne okupatorske ideje i toga koliko je on za „privilegovane“ Njemce dobar, a loš za one koji nisu iste sreće. Prikaz vojnih trupa je takođe podjednako važan za realizaciju značaja njegove propagande, jer sve je „pod konac“. Lojalnost i pokornost, rukovanje vojnih trupa sa Hitlerom, ponavljajuće rafalne paljbe su samo neki od propagandnih simbola koji predstavljaju jednu ideju – unitarizam. Hitler, kao njihov vrhovni zapovjednik, izdaje naredbe i biva oberučke prihvaćen, jer njemačka vojska nije vojska koja sumnja, već bezumno prati. Ona pažljivo služa svog diktatora dirketno sprovodeći njegovu dželatsku riječ u djelo. Jer za njih riječ je jedna, i ona je Hitlerova.


Efekat propagande bi bilo nemoguće postići da nema učestalijih ponavljanja jedne iste poruke. Tako, Hitler, repeticijom svojih zamisli uspijeva da još više prodre u narodu sferu i ostavi trajan pečat. Za to je najzaslužniji radio, dok je televizija u manjoj mjeri igrala ulogu nosioca propagande. Svjestan njegove moći, monstruzni vođa opravdava svoje diktatorstvo. Rješava se objektivnosti, dok subjektivnost i megalomanijska potreba za uništenjem svega što nije jednolično, vode glavnu riječ. Namjerno isključuje bilo kakvu vrstu (potencijalne) kritike na račun svoje vladavine, jer zna da će svojim ponavljajućim govorima i naglašavanjem istih riječi izvršiti veoma moćan učinak na društvo, koje neće postupiti kritično samo zbog straha, već i zadovoljstva svojim položajem u Njemačkoj. U tome mu pomaže Rifenštalova, pa „Trijumf“ slobodno možemo okarakterisati kao manifest najveće monstruoznosti 20. vijeka.

U filmu se nerijetko stavlja imaginarni znak jednakosti između religije i režima, čemu svjedoči upravo prva scena Hitlerovog slijetanja i izlaska iz aviona kao da je božansko biće bez mane. U tome je i smisao problematike filma. Ako se nečiji talenat za režiju može toliko izopačiti i predstaviti kao jedno od oružja uništenja, onda se postavlja pitanje šta nije propaganda i šta neće poslužiti kao sredstvo preobražaja. U tu kategoriju možemo svrstati i ideju rasne superiornosti, koja je zapravo početna stavka Hitlerovog nacizma. Logika je jasna – Njemci ili niko više. „Trijumf volje“ taktički stvara nostalgičan osjećaj za nekim boljim vremenima, tj. Zlatnom dobu Njemačke, što je još samo jedan od dokaza da sve može biti iskorišteno protiv zdravog uma. Naročito ako se nađe u rukama monstruma koji nije svjestan svoje moći. Hitler u svom finalnom govoru četvrtog dana, pokazuje šta ljude tjera da stanu na stranu diktatora. Njegov govor ga konačno karakteriše kao čovjeka naroda. U jednom trenutku je ekspresivan, odlučan i srčan, dok je u drugom odsutan, ali nekako oprezan i svjestan svega što se dešava oko njega. Zna šta govori. Upoznat je sa željama i potrebama ljudi, jer su one zapravo puka projekcija njegove ideologije. Da li oni žele ono za šta stoje u masovnim grupama i redovima? Jesu li oni nešto više od pukih poklonika ideje jedne države, jednog vođe i nikog više? Pitanja nisu predmet njegove ideologije, jer ako bi u jednom trenutku bilo ko preispitao značaj propagande onda bi ona u potpunosti izgubila smisao. Njena suština je da bude nametnuta i „zasađena“ u životima građana i ostavi ih onesposobljenim za pružanje bilo kakvog otpora, kako u sadašnjosti tako u budućnosti.

Trijumf volje“ ni na koji način ne oslikava situaciju u Njemačkoj danas, jer su stvari ipak drugačije. Ideje nacističke propagande polako ostaju u prošlosti, dok se drugi problemi migolje na površinu, ali utisak koji je ova ideologija ostavila na svijet se svakako može i dalje osjetiti.
Za većinu je to sjećanje na monstruoznosti sa kojima se svijet suočio, a za Leni Rifenštal je bio i ostao neprijatno svjedočenje neljudskog čina u kojem je ona voljno sudjelovala. 


Izvor naslovne fotografije: Screenshot

Ostale vijesti iz kategorije

Kultura & umjetnost

Kultura & umjetnost