28.07.2022

Vizuelni utisci o filmu "Ukradena ljepota"

Autor: Nikola Saveljic

Ukradena ljepotaBernarda Bertolučija koja je izašla davne 1996.godine i, između ostalog, proslavila Liv Tajler je film koji vam naš portal predlaže ove nedelje za duge, ljetnje dane i dosadnu sparinu. Radnja je smještena u Toskani gdje mlada devetnaestogodišnjakinja Lusi Harmon odlazi kod porodičnih prijatelja u potrazi za ocem. Samoubistvo majke ju je navelo na put otkrovenja i spoznaje sebe i lutanja za djelićima slagalice koji su joj oduvijek falili.

Film obiluje motivima i (prenesenim) značenjima to o kojima bi se moglo danonoćno pisati, ali ono što je primjetno jeste da je poslužio kao inspiracija mnogim drugim ostvarenjima slične tematike. Međutim, ono po čemu se on razlikuje od svih drugih je lokacija u kojoj je smješten u svojoj vizuelnosti. Jarke boje, kontrasti, sjenke su samo mali dio onoga što je kinematograf Darius Khondji uspio da zabilježi.

Ukradena ljepota” sa vizuelnog aspekta uspješno prenosi poruku i ostavlja snažan pečat na gledaoca. Lusi, često prikazana u kontrastu sa ostalim likovima, obilježena jarkim bojama simbolizuje nevinost. Čak i onda kad djeluje provokativno i radoznalo, njena obojenost para oči, ali ne u neprijatnom smislu. Scena koja, možda, najviše svjedoči o njenoj procvjetalosti je ona u kojoj ona priča sa Aleksom, piscem kojeg život polako napušta usled bolesti. Aleks je prikazan tmurnim bojama, a Lusi žarkim. Pisac na korak od smrti, a mlada djevojka na pragu da postane žena. Uglovi u kojima su prikazani su bitni za razumijevanje lika, jer nisu snimani savremenim tehnikama, niti korišćenjem dronova, već “ručno”. Prikazuju njene strahove i sumnje, i prijatni su oku. Nekada nam se stvara utisak da je ona obojena s ciljem da postoji samo za muškarce, a ne za sebe. Tome doprinose uglovi iz kojih su snimljenje eksplicitnije nego inače scene. Naravno, pri analizi uvijek moramo uzeti u obzir činjenicu da je sve snimljeno ručnim tehnikama, a ne kao što bi se to uradilo danas. Osim toga, "Ukradena ljepota" ruši opsesiju kinematografa devedesetih godina prošlog vijeka o pojmu nevinosti i neukaljanosti. Samim tim, predstavlja zaista bitan i važan iskorak iznad svih klišea tog vremena. No vratimo se vizuelnom prikazu.

Pejzaži Toskane su prikazani u punom sjajnu, svjetlosni i stopljeni sa likom Lusi tako da indirektno čine zastavu Italije. Pametna igra bojama se najviše vidi u odnosu sa drugim likovima, ne samo sa likom Aleksa koji umire. Njena nevinost dolazi do vizuelnog izražaja, dok su drugi likovi bleđi u odnosu na nju. Lusi opisuju toplije boje, dok su svi oko nje prikazani drugačije, zrelije i perverznije. Vajarstvo, kao grana umjetnosti, je, takođe, prominentan element filma. U jednom trenutku Lusi pita svog oca (iako ona već tada nije znala da je to njen otac) da li će ličiti portret na nju, na šta on odgovara da neće, jer to nije svrha umjetnosti. Tople boje izuzetno služe svrsi, nekad čak i više od potrebnog. Nijanse zelene su katkad prikazane kao izuzetno blage, a nekad upečatljive što je zavisilo od Lusinog raspoloženja i dešavanja u tom trenutku.

“Ljepota” obiluje pejzažima i prikazima magičnog sata kao da se dešavaju pred našim očima tako da stičemo utisak kao da se dešavaju u stvarnosti. Arhitektura je fascinantna, a skulpture kao da potiču iz Gallerie Borbonica-e. Primjeri refleksije svjetla i odraza u ogledalu su takođe prisutni, naročito kod scene simuliranja vođenja ljubavi.


Film “Ukradena lepota” je sjajan vizeulni prikaz sedme umjetnosti, naročito Italije, i pravi je primjer kako igra sa bojama i uglovima može da doprinese sticanju boljeg i potpunijeg utiska o bilo kom umjetničkom ostvarenju. Topla preporuka svim Makanjama.  

Izvor fotografija: Screenshots